Ne znam volite li čitati knjige Harukija Murakamija (72). Meni je on jedan od dražih pisaca, posebno ljeti. Imidž Murakamija kao autora i njega kao privatne osobe isprepliću se oko normalnog i iracionalnog.
Kaže u intervjuima za sebe da je, kad završi s pisanjem, potpuno uobičajena i dosadna osoba. Voli lutati gradom i razgledavati gramofonske ploče. Kao pisac, iza sebe ima 14 romana, pet zbirki priča/eseja i oko 60 objavljenih priča, a spisateljski poziv mu se najavio u ruhu epifanije. I to doslovno. U međuvremenu, većina knjiga je prevedena na više od 50 jezika.
A kako je sve počelo?
U knjizi “Novelist as a Vocation” (nije prevedena na hrvatski jezik), Murakami prikazuje sebe kao nekonvencionalnog individualca koji je kao mladić vodio jazz klub. Sve dok mu jednog dana nije došla ideja da napiše roman. Trenutak opisuje kao iskustvo buđenja, kao epifaniju (ukazanje) tijekom bejzbol utakmice, koju je gledao na stadionu 1978. godine. U istom se trenutku dogodio udarac Davida Hiltona na terenu i misao u umu Murakamija: „To je to, napisat ću roman“.
Pritom, Murakami je u svojim dvadesetim godinama zapravo želio postati glazbenik. Kako nije dobro svirao niti jedan instrument, svoju je želju kompenzirao otvaranjem jazz kluba. Iako je puno čitao, do te bejzbolske utakmice nikada nije razmišljao o pisanju. Murakami kaže da vjerojatno svaki čovjek doživi jednom ili dvaput takvu inspiraciju iz dubine duše, no ljudi često uslijed lutanja uma to previde. Dodaje i da kada slijedimo svoj glas iznutra, stvari nekako same krenu i to jednostavno. Nakon što je napisao prvi roman, “Hear the Wind Sing” (1979.), poslao ga je izdavaču. Roman je tiskan u 100.000 primjeraka i prodan. I to je to.
Pratim priču, ne planiram
Murakami je poseban i autentičan. U pričama miješa nadrealno i uobičajeno. Kaže da su njegove priče poput “hvatanja snova”. Kad sanjamo, realan i nadrealan svijet spajaju se u jedan. “Vjerujem u nadrealno. Pratim priču, ne planiram. Samo gledam što se događa i to zapisujem. Meni je to potpuno prirodno.” (spiegel.de). Nekada jednu scenu ima dugo u glavi, ali ne kreće pisati, dok cijela priča sama ne krene. A onda sjedne i ne staje do kraja. “Vještina čekanja je presudna za moj način pisanja.” (spiegel.de).
Taj novi svijet prenosi na papir u maniri vojnika koji slijedi jasno propisanu proceduru. I nikada ne odstupa od zadanih taktika
S jedne strane, svakom knjigom, svakom pričom kreira neki novi svijet koji je kreativan, nepredvidljiv, nije dio njegova unaprijed zadanog plana. Može se tako dogoditi da se, kao u romanu “1Q84”, na nebu iznenada pojavi drugi zeleni mjesec. Ili pada kiša riba i pijavice s neba, kao u “Kafki na žalu”. Ili da, kao u prvom dijelu romana “Ubojstva komendatora”, pripovjedač u početku prikazuje čovjeka bez lica. Tamo gdje je trebalo biti lice, “kružila je polako samo mliječna magla”.
Rečenice su lišene distrakora pažnje
S druge strane, taj novi svijet prenosi na papir u maniri vojnika koji slijedi jasno propisanu proceduru. I nikada ne odstupa od zadanih taktika. “Svaki dan ima istu rutinu. Ustajem u pet svako jutro, pišem četiri ili pet sati, a zatim trčim, svaki dan, svaki mjesec, godinu za godinom. Ponekad to radim obrnuto, prvo trčim, a potom pišem, ovisno o dobu godine.” (faz.de)
Murakamijevi protagonisti su često muškarci u dvadesetim ili tridesetim godinama koji još traže svoj put, u fazi su sazrijevanja. Priču uvijek započinje nekim realnim događajem. Rečenice imaju ritam, nemaju suvišan sadržaj. Lišene su rečeničnih ukrasa i distraktora pažnje. O realističnim temama piše objektivno, kada opisuje nadnaravne događaje, koristi metafore. U njegovim je knjigama život opipljiv.
Htio sam pisati kao da sviram instrument
“Trudio sam se pronaći pravi ton. Znao sam da će ritam teksta biti presudan. Htio sam tekst nalik melodiji, kao u glazbi. Htio sam pisati kao da sviram instrument. Ali, japanski govorim sjajno, poznati su mi različiti stilovi, svjestan sam svih mogućnosti oblikovanja sadržaja jer sam puno čitao. Stoga sam morao pronaći novi način.
Želio sam pisati jednostavno, koristiti ograničen vokabular, jasne rečenice, bez trendovskih riječi i efekata. Palo mi je na pamet početi pisati roman na engleskom jeziku. Engleski ne govorim tako dobro kao japanski, stoga sam imao ‘ograničenja u izražavanju.’ Potom sam svoje vlastite riječi prevodio s engleskog na japanski. I tako sam pronašao svoj ton. Od tada radim na tome od knjige do knjige…“, objasnio je Murakami svoj stil pisanja za spiegel.de.
Fascinantna fuzija svijeta onkraj nama poznatog
Ne znam jeste li ikada posegnuli za njegovim knjigama. Meni je sadržaj nekih priča gotovo pa i bizaran. Čak se i pitam tada, zašto ne puštam knjigu iz ruke, ako mi već radnja nije posebno zanimljiva. Ne prestajem čitati zbog stila. Zbog načina kako privuče i održava moju pažnju. Zbog fascinantne fuzije svijeta onkraj nama poznatog.
Godinama se priča da Haruki Murakami kandidat za Nobelovu nagradu. Kad mu se to spomene, Murakami kaže: “Književna nagrada može povući neko djelo u središte pozornosti, ali ne može mu udahnuti život.” (spiegel.de). I to je to zašto ja volim Murakamija. Zbog fuzije nevjerojatnog talenta i upornosti te jednako tako fascinantne lakoće prepuštanja priči koju onda u liku hvatača snova “zapisuje”.
Naslovna fotografija: Facebook stranica Haruki Murakami