Mitologija nakremanih i hiperproduciranih biopicova najvećih zvijezda pop kulture i rock and rolla prošlog milenija nakon blockbustera “Bohemian Rhapsody” ima novi kolačić za pretjerivanje.
Elvisov život kao rollercoaster uspona i padova
Baz Luhrmannov Elvis je vizualno sve što je “kralj rock and rolla” oduvijek bio. Medijski pretjeran, talentom i osjećajem za ritam dotaknut “divine interventionom”, legitimno ustoličen za kralja ćopavanja rock and rolla po akrodima svojih crnih generacijskih priležnika, Chucka Berryja, Little Richarda i inih smeđekožnih suvremenika.
Elvisov život kao rollercoaster uspona i padova oduvijek je bio pun kontroverzi i savršenih predložaka za pulp mitologiju. Na dlanu podastrt sa svim pripadajućim posrnućima stvoren je za romansiranu priču na hollywoodski način, što je novi “Elvis” u svakom taktu, pardon, kadru. Šminkerska i šljokičasta biografija snimljena da izgleda dobro prije nego da bude uvjerljiva i točna.
Svatko je imao svoj djelić Elvisa i uzimao od njegove javne persone kako je htio, dok se on sam nije znao ni psihički ni mentalno nositi s teretom slave. To će ga koštati i karijere i života.
Kao i većina dosadašnjih glazbom zaraženih Luhrmannovih hitova (“Romeo i Julia”, “Moulin Rouge”, “Great Gatsby”) ovaj je preslika vizualno kričavog campa i pretjeranog stiliziranja doslovno svakog kadra. Radilo se o retro flashevima njegova djetinjstva ili praćenja dana zrelog Elvisa, njegovih stage pojavnosti, odnosa prema djevojkama, vlastitoj seksualnosti i nesnalaženju u svijetu najvećih zvijezda, Luhrmannovo pretjerivanja razvijeno do stila u ovom dva sata i četrdeset minuta laboratorijskom biopicu funkcionira.
I to upravo zbog činjenice da karikiranje njegova života vizualno, kričavim bojama, dotjerivanjem svake sekvence, možete takav postupak prihvatiti kao autorskom odlukom i dramski opravdanim stilom. Sadržajno, film je fokusiran na odnos Elvisa (Austin Butler uvjerljiv glumom, izgledom i akcentom manje) i njegova menadžera Colonela Toma Parkera u još jednoj oscarovskoj interpretaciji Toma Hanksa te na svjedočenje nekih od bitnih toponima njegova života. Osobito se to tiče strelovita uspona na račun bjelačke interpretacije i prijevoda korijenski crnačkog zvuka, što ovaj film unekoliko scena pokušava ispraviti dajući tribute i hommage utjecaju korijenske crnačke duhovne glazbe na Elvisov starstruck razvoj.
Film prepun nabubanog, sjajnog soundtracka
Unatoč poduljem trajanju, ekranizacija Elvisa ispunjava sva očekivanja, kako ljubitelja njegovih drmanja bokova, tako i redova skeptika slinjenja nad mitom najpopularnijeg mama’s boya ranog rock and rolla. Film prepun nabubanog, sjajnog soundtracka, poput Bjelinog Tome sklizava u momentima prisličavanja glavne role, ali zbog dinamičnog vizualnog vrtloga te diskrepancije padnu u drugi plan.
Uz glomaznu i pretjeranu vizualnu hiperprodukciju kao odraz Bazova stila i potpisa, scenaristički i dramski nedostaci postanu lako uočljiviji (gotovo nevidljivo portretiranje sporednih rola mimo Hanks – Butler okosnice, poprilično stereotipni i pulpizirani, predvidljivi razvoj radnje za svakog tko je jednom po Wikipediji pročešljao Elvisove glavne bio punktove, pretjerano skidanje “autentike” naglaska i izgovora originalnog Elvisa kao glumačke okosnice, ušminkavanje svakog kadra od scenografije do kostimografije do zalaska u područje iracionalnog), ali jednako tako i lako zaboravljivi.
Stilska vježba udovoljavanja novostoljetnim idejama
Elvis je htio biti prikazan kao lomljivi karatker i dečko iz susjedstva bogomdanim talentom, ali je zbog vizuala i pristupa ispao više kao neživo biće ostajući mitom o glazbi jedne rase i jednog vremena, nego stvarnim karakterom. Čovjek o kojem se više verzija priča ispričalo nego ih se realno dogodilo. Sve drugo je manje važno.
Ovaj “Elvis” je više stilska vježba udovoljavanja novostoljetnim idejama potencijalnog mjuzikla, prepucana sjajnom glazbom i stvorena za gledanje na velikom platnu. S koje mu god strane prilazili pogledati ovog Elvisa je pitanje i opće i pop kulture, ne samo isisavanja vaše love kao površne pop publike koja je zavoljela i onu bedastoću od fol biopica o Freddieju Mercuryju.
Ocjena: 6/10