Popularan vic za kojeg se mnogi kunu da je istiniti događaj veli da je na pitanje zašto se usred Banja Luke u kafiću puštaju Thompsonove pjesme, uslijedio vlasnikov odgovor: “Jeste čovek ustaša, al’ što pevaaa!”
Zacijelo bi se slično moglo kazati i za Boru Čorbu da su ga kojim slučajem u devedesetima puštali u hrvatskim kafićima pa na pitanje: “Zašto?” odovoriti: “Istina, čovjek je četnik, al’ što su mu dobre pjesme!”. I ne bi bili u krivu. Jer, prije nego li je prešao “na mračnu stranu Sile”, Bora Đorđević i Riblja čorba su snimili naramak albuma koji su ih – baš kao i koncerti – ustoličili kao jednu od vodećih mainstream formacija domaćeg rocka. Niska albuma imala je manje-više istu poetiku: “klasični“ hard-rock, power balade i Borine tekstove s nazivnikom “ja ratujem sam” podjednako jezičavo ulične i – u baladama – čak “kenjkavo” nježne.
Nekoć prvoborac, sada tek sjedokosi fosil nacionalnog buđenja
Bora Čorba je, kako je to 1998. zapisao lucidni Dražen Vrdoljak bio: “nekoć prvoborac, sada tek sjedokosi fosil srpskog nacionalnog buđenja na području rocka” osnažujući tako čuvenu najavu/aforizam Arsena Dedića sa zajedničkog koncerta na Terazijama 1987. – “lako je Đorđeviću rokeru iz Čačka, meni teče starosna, a njemu boračka”. Ono “boračka mirovina” odnosilo se, naravno, na sve očitije srbovanje koje je završilo u adoraciji lika i djela Slobe Miloševića (prije nego li se razočarao u njegovu “izdaju” srpske stvari u SAO krajinama), veličanja četnika, zagovor “prečanske” pobune u Hrvatskoj i Bosni, a bilo kanalizirano nizom šovinističkih izjava na račun “neprijatelja” Srbije: zapadnog svijeta, Hrvata, Albanaca, Muslimana, Slovenaca…
No, dok Bora Čorba nije postao “fosil nacionalnog buđenja”, i on i bend su snimili dobre, vrlo dobre i odlične albume koji u svakoj neostrašćenoj kritici i danas potvrđuju navode Petra Pece Popovića iz 1990. o Ribljoj čorbi. Jer, pisao je Peca, oni su “kontroverzna pojava na našem rock sazviježđu bez koje bi bilo teško zamisliti minulu dekadu” (citat je preuzet iz sjajne knjige “Od Velike Srbije do SAO Riblje čorbe” koju su 1999. objavili Nandor Ljubanović i Dragoi Borić u izdanju Kulturbunta).
Album je zaslužio bolje ocjene nego u vrijeme izvornog objavljivanja
Jedan od tih jako dobrih – no trajno podcijenjenih – albuma je “Večeras vas zabavljaju muzičari koji piju” iz 1984.; jedini Čorbin album objavljen za zagrebački Jugoton. Srećom jer upravo je kao pridošlica u serijalu reizdanja Croatia Recordsa s remasteriranim snimkama s originalnih magnetofonskih vrpci otisnutim na 180 gramskom vinilu, pokazao da je vraški dobro ostario. Pače, zaslužio bolje ocjene nego li u vrijeme izvornog objavljivanja. Zašto? Stoga što apsolutno pokazuje ključne odlike banda (s posljednjim snimkama izvrsnog gitariste Rajka Kojića i Momčila Bajagića), različite autorske osobnosti Bore i Bajage no najviše ipak zbog činjenice da je – unatoč mlakim kritikama i “slaboj” prodaji – dao impresivni broj odličnih pjesama. Ajmo redom.
Uvodna Bajagina “Kazablanka” okađena funkom na tragu Tom Tom Cluba ili Talking Headsa nije remek-djelo no bitna je kopča koja spaja Čorbu i Bajagine Instruktore s kojima će iste godine objaviti prvijenac “Pozitivna geografija”.
No, njegov drugi autorski prinos albumu “Muzičari koji piju” koja sijedi za njom rasni je rock’n’roll brzac s duhovitim tekstom/zezalicom u tipičnom (kasnijem) Bajaginom stilu. “Mangupi vam kvare dete” – u istom žovijalnom (kabaretskom ili britanskom music hall) stilu s dominantnim klavirom i zbornim pjevanjem, odličan je jezičavi Borin broj koji pljuje roditeljima istinu o njihovoj djeci ravno u oči. Uzgred, nije li se na nju tematski godinama kasnije naslonilo Đubrivo svojom “Vaša kćerka je kurva”?
Ljubavna balada nadahnuta laganicama Rolling Stonesa
“Đukele će me dokusuriti” novi je Borin izravni odgovor neprijateljima banda i okoštalim strukturama koje ih napadaju. “Nemoj da kažeš mome dečku” građena je, pak, oko upečatljivog riffa kao – već ranije patentiran – Čorbin “roker” s primislima na južnjački američki boogie-hard rock, a zaključna tema na A strani “Gluposti” prvorazredna Đorđevićeva ljubavna balada nadahnuta laganicama Rolling Stonesa. Dakako, i s dojmljivim (no nenametljivim) gitarskim solom te zanimljivo “futrana” klavijaturama (ko)producenta Kornelija Kovača.
Drugu stranu vinila otvara paprena rokija “Priča o Žiki Živcu” s tekstom o balkanskom nesretnom outlawu, a tematski na tragu sličnih tema i likova Zabranjenog pušenja. Slijede sjajni “Besni psi”; jedna od boljih tema u Čorbinom opusu. I ona na tragu Stonesa s tekstom koji je spomenom “grčkih švercera, arapskih studenata” uspoređenih s bijesnim psima podignuo prašinu, izazvao prosvjede veleposlanstava i zazivanja zabrana izvođenja. Skladba je jedan od nekoliko izravnih i gnjevnih Borinih brojeva s albuma ponegdje (kao u “Ravnodušan prema plaču”) i depresivnih stihova glazbenika kojem je – pa ma kako “drčan” bio – pun kufer problema sa cenzurom i objedama o zagovoru stavova suprotnih socijalističkom moralu.
“Minut ćutanja” s upečatljivim tomovima u uvodu i gitarama na tragu ZZ Topa, novi je zgoditak uz Čorbin uobičajeni ironičan – danas bi se reklo i seksistički – tekst a zaključna balada “Ravnodušan prema plaču” akustičarska (odlično aranžirana) balada kao odgovor na “izdaju” prijatelja i sveopće licemjerje onih koji vele “o mrtvima sve najbolje”.
Imala je sve za 5
Posebna vrijednost albuma je naravno Bajagina “Kad hodaš”, po osobnom sudu (uz “Dobro jutro”) najbolja balada u Čorbinom (i Bajaginom) opusu s onim fascinantnim uvodnim stihom “večer ne miriše na rakove i školjke”. Imala je sve za 5: odličnu Borinu izvedbu, Kojićevu gitaru te rast teme u maniri prvorazrednih power balada dekade što ju je sigurno i učinilo jedinim velikim hitom s albuma.
Zašto je u vrijeme izvorne objave “Večeras vas zabavljaju muzičari koji piju” loše prošao na tržištu (iz današnje situacije ocjena da je pobačaj prodaja “samo” 120 tisuća primjeraka albuma djeluje kao drski vic) i kod kritike, može izazvati čuđenje no – s druge strane – album je bio zahtjevniji i s manje ubojitih himničkih “rokanja” od prethodnika. No, možda baš zato tako dobro zvuči danas. Po osobnom sudu i kao posljednji veliki album u Čorbinom opusu.
I za kraj jedna opaska iznuđena recentnijim sporenjima ili suprostavljenim ocjenama o tekstopisačkim dosezima Đorđevića i Balaševića. Priznajem, oduvijek sam bio – a i danas sam – više za onog prvog. Umjesto odgovora na pitanje zašto, evo citata o pjesničkom iskazu Bore Đorđevića posuđenog iz već spomenute knjige u izdanju Kulturbunta. Jer, veli se, kod Bore nije samo riječ o golemom pjesničkom talentu, nego u “tananoj sposobnosti uopštavanja nekih bitnih osobina mlađe rok-generacije: služenje nepatetičnim, grubim jezikom, ironijom, persiflažom i ruganje velikim životnim temama i akademskom ukusu, osećanje slobode da se kaže gotovo sve…”
Nažalost kad je pjesnik/tekstopisac Bora zaboravio na ono “gotovo sve” te, oslobađajući jezik alkoholom i nacionalističkom ognjicom odnosno – kako je to sjajno kazao Petar Luković “kad je je Bora Đorđević, bivši roker, ušao u fazon ‘šljivovica-četništva'” – te počeo govoriti ‘baš sve’, kola su počela klizati nizbrdo. Ravno do dna.
Borini tekstovi su od početka balkansko mačo seksistički, upitan odnos prema ženama, pijano samosažaljevanje kombinirano s agresivnim mačo-ego drčanjem i busanjem u dlakava prsa može izgledati veličanstveno samo sličnima kakvih ima na našim prostorima puno, zato su tiraži bili takvi. Kasnije se taj stav prirodno pretvorio u što je, osobno mi nije neko iznenađenje. Da ne bude zabune, kao klinac imao sam sve ploče, išao na koncerte, poznajem napamet sav opus, osim možda par novih albuma koje sam ovlaš preslušao. No, brže sam odrastao nego njegova publika, valjda… srećom.