U dijelu ljetno (ne)zainteresiranih medija odjeknula je vijest o zatvaranju Kulturnog centra Mesnička, male zagrebačke koncertne oaze, iz dosad ne potpuno jasnih razloga, bit će neka vrlo smisleno formulirana administracija. No, kao što je fijuknuo Kulušić, prenamjenjena Kino Europa, bravirani Lapovi, kao što je preimenovana i zatvorena Jabuka, njujorški CBGB pretvoren u butik, tako je i jedan bitno sitniji klupski ad hoc prostor postao metom kulturnih migracija i tko zna kojih opravdanja. Odakle puno mjesta čuđenju i Internet reakcionizmu, nije neobično ako je do aktera koji su to dotično gnijezdo baštinili kao jedan od punktova svojih noćnih migracija. No, s pozicije prosječno (ne)zainteresiranih građana – “kaj se ovi mladi sad tu nekaj opet bune”. Nisu platili. Nisu shvatili. Cca.
Razlozi zatvaranja? Neprepoznavanje mjesta kulture? Švercanje birtije pod mjesto kulture? Financijske prirode? Kao što je to popularno bilo reći u tiskanim vremenima – “do zaključenja broja nismo dobili odgovor institucije”, a otkad je interneta “do objave teksta”. Nagađanje ne ostavlja pretjerana mjesta kreaciji. Na službenim stranicama KCM-a, objavljen je proglas iz kojeg se daje slutiti bit problema i kumulacija nezadovoljstva.
Kultura kao Olimp ljudskog bića
“…dragi prijatelji…
Večeras, kao i narednih dana, naletite na naš “Tihi Bunt Deka Jam Party”, koji će nam poslužiti da se još malo podružimo, jer u danima ili tjednima koji dolaze KCM će prestati sa radom. Kao i uvijek, domaći hrvatski OPG-i su uz nas, pa ćemo imati priliku i počastiti vas domaćim vinom, rakijicom i nečim za pod zub. Vjerujte, zaslužili ste, jer ste i sami glavni akteri ove priče i uvelike ste pripomogli da ova naša vizija “kulture kao Olimpa ljudskog bića” zaživi. Hvala vam…
I na kraju, za one koje zanima malo više, reći ćemo samo to da smo u zadnje dvije godine gotovo svi zaposleni, od konobara do voditelja programa radili i po tri posla, samo da što manje svojim primanjima opteretimo KCM, kako bi ga nekako održali na životu. Kroz 2000 programa, koje smo sami organizirali i isfinancirali, od institucija nismo dobili ni parkirnu kartu da barem besplatno pakirate dok istovarate svoje slike za izložbu ili bubnjeve za svirku. Umjesto besplatne karte dobili smo i vi i mi 14 miliona kuna kazni za parkiranje. Dalje ne moramo ni pričat, sve vam je jasno…
Svatko ima pravo na slobodu izbora
Ono što si više ne možemo dopustiti, je da nam nekakav institucionalni polusvijet i njihovi jataci od jutra do mraka zadnjih pet godina bezočno skaču po glavi, ne možemo si više dopustiti stalno hodanje po uredima, raznašanje kulenovih seka, rakije i domaće hrvatske kreme od industrijske konoplje za njihove hemeroide, samo da bi saznali gdje se može nekako dobiti taj papir koji ti fali, ne možemo si više dopustiti da nas u svakom uredu dočekuju kao zadnju gamad bez imalo poštovonja, ismijavajući nas doslovno jer smo u starim šlapama i nemamo dva zuba, nesvjesni sami sebe, kao ni činjenice da ih mi plaćamo. I tako, jednostavno si ne možemo dopustiti da nas se skroz nešto okrivljava, kažnjava, a sve bez ikakvog vjerujte smisla, osim onog da nam uzmu sve kaj zaradimo i potroše na zajebanciju.
I ima još sto tih “ne možemo si dopustiti” i 1000 “nije pravedno” i 1 000 000 “zašto se tako ponašaju”. No, ono što si možemo dopustiti je naša sloboda. Sloboda izbora. I ovo je naš izbor, toliko smo bar na kraju zaslužili…Sve vas volimo, hvala vam i od srca vam želimo da pronađete i vi svoju slobodu, jer sloboda je start, a cilj je kultura. Umjesto medalje, dobiješ bolji svijet…
Ovima koji nas maltretiraju poručujemo; “Izvadite glavu iz vlastitog dupeta punog hemeroida i prestanite misliti samo na sebe…”.
Gradonačelnik može svašta, hoće li?
Ah da, gradonačelnik Zagreba već neko vrijeme nije Milan Bandić. On je centurionski mogao svašta. Bio je posebna vrsta legaliste i svako toliko je slao poruke o delanju.
Aktualnom je ime Tomislav Tomašević. I on može svašta. Može. No, hoće li?
I prešutjeti je isto poruka, ali problematika nekog tamo klubića nije njegova ingerencija. Ima službe koje se time bave. Kako je ono išlo, “pustimo neka institucije rade posao”.