Prosječni gledatelj, slušatelj, čitatelj ne želi biti iznenađenim.
Iznenađenja zadnjih tridesetak godina medija na ovim su prostorima rijetko bila ugodna. Vođen tim saznanjem, prosječni gledatelj, slušatelj, čitatelj želi status quo. Želi naviku. Rutinu. Želi sigurnost i predvidljivost. Manje boli od privikavanja i uzbuđenja i rizika suočavanja s novitetima. Ništa mu ne škaklja mozak, ništa ne iritira rožnicu. Comfort zone. Safe place. Daj da se ne nerviram niti razmišljam.
Redizajn web sitea, novi izgled TV studija, drugačiji izgled onih olupina od tiskovina, a napose 15% prilagodbe formatirane vodeće milijunske komercijalne radio postaje – to se ne radi ako je upitan prosječan čitatelj, slušatelj, gledatelj. Srećom, ponekad i nije. Kad se u tajnosti marketing odjela najslušanijeg mainstream radija u državi koji garnira oko milijun svojih ljudi, odluče na preokret i zaokret od 15% koliko se može zagrabiti rukama u sadržaj pa riskirati u domeni formatiranog. Pa se okuraže na promjenu imena i novu energiju i novi osjećaj koji je ujedno i feeling. Kao kad je preminula Cro dance zvijezda Kasandra svojedobno pjevala “I Got a Feelin i osjećam to”, tako je Narodni preko noći postao Bravo, samo s malim slovom i uskličnikom na kraju.
I Bravo za potez.
View this post on Instagram
Spoj domaće i strane glazbe
Interesantan je backlash slušatelja i prvi nalet zgražanja i odbijanja rebrendanja Narodnog u Bravo. Jer. Jer jao uzeto nam je ime na pravo da budemo dio Naroda. A tako se osjećamo bliže srži. U prijevodu tradicionalizam meets provincijalizam meets konzervativizam jednako cca 66% do 75% stanovništva RH. I malo bi rekli. A da se samo zericu nađe kuraža naluknuti van tih ljuštura sve to novo staro ruho full zvuči dobro i modernizirano. I dvije inozemne pjesme u sat vremena nisu nitna razlika od dosad stečenih navika prema mainstream pravilima, naravno. Jer Queen i Ed Sheeran i Taylor Swift i Adele su i dalje neupitni. Samo što neće biti “Under Pressure” nego “Another One Bites The Dust”. I neće biti “Someone Like You” nego “Set Fire To The Rain” ili “Chasing Pavements”. I dalje će super pasat uz Grašu i Massima i Vatru i Olivera i Mišu i Danijelu i Prljavce i Josipu i Urbana ako ima se ikad zalomi nokat. Hoće li napravit mjesta za Đoleta i koliko? Raaaaazlike draaastične, štono bi nekad Đuro iz Nadrealista iskarikirao.
Kao što su Pevca preimenovali u Pevex. Ili kao što uberduhoviti Indexov komentator Hrvoje Marjanović razlaže dalje – kako je ljubitelje kremastog pop rapa štrecnulo oko srca kad je Puff Daddy postao P Diddy. A Prince Symbol. Bitno se zadrlo u intimu i očekivanja slušatelja. Narodnih slušatelja.
Mijenjamo se toliko da ostajemo isti
Ali kao nimalo ciljana publika slušam zadnjih dana kako im jedno od nosećih lica npr. Tatjana Jurićka vodi svoje šihte i pritom zvuči ni zarez ispod onog kontakta sa slušateljima i energije koju su rokali po Stojedinici iz zlatnijih dana. Voditelj(ica) s karakterom, reklo bi se. Ne doima se da ne smije imati stava. U krugu zamišljene pristojnosti i odmjerenosti, ali daleko od servilnosti i onih kardinalnih imperativa hiperpozitive i sreće. Kad je magla ne diže cijeli dan i smog obavije ne samo Zagreb ustajte vi zemaljsko roblje i smijte se jer osmijeh Vaš je skalpel i mač i sječivo kojim ubijate i režete sivilo i baš to će biti pukotina za sunce. Jok, te boca koeljizme ostavljaju za neka druga narodnija vremena.
Jer se u suštini malo toga mimo maksimalne avatarovske jingle dinamike promijenilo. Mijenjamo se toliko da ostajemo isti. U zakonima komercijalnih medija to je sasvim poželjan i dobrodošao iskorak.
View this post on Instagram
Ma kako samo mijena bila stalnom, po onom starom heraklitovskom filozofskom podvlačenju, drugi pop kulturni filozof Bob Dylan je jednako efektno podrctao drugi dio istine s “vremenima koja se mijenjaju”. I tko god dirne u narod nije nužno i automatski protivnik naroda. Ne, not today. I ne danas. S osjećajem i feelingom.
Publika ne voli promjene, ali se navike na njih
A onda se još vlasnici drznu uzeti slušateljima retro boomin osamdesetih poligon znan kao “Gold” i preimenovati ga u neki Happy ili slično pa sreću nakrcati estradnim perolakim trashom za konzumiranje onih koji još uvijek glasaju za HDZ i SDP i vežu podvezice mladoženji u svatovima i vjeruju da je diploma srednje škole kraj obrazovanja, ajme backlasha. Otprilike u razini onih narodnih radio revolucija koje su se događale gnušanjem slušatelja gašenjem svete im Stojedinice i postavljanjem Extra.fm-a kao novog realnog Nardonog, pardon Folkerskog radija.
Jer publika o kojoj svi komercijalni mediji ovise i kojoj većina ide niz dlaku pa im zadovoljava servilno svaki mig, koliko god nije spremna niti dobrodošlo prihvaća makar i mikropromjene, za tjedan dva će se mrgudi naviknut, pa će negodovanje prerastat u privikavanje, a privikavanje u podržavanje i evo ih opet na milijunima. Bravo za svake medijske promjene i nedrkanje stalno jednog po istom.
Radio neradio, nova vremena nova pravila, stari vlasnici, njihove odluke njihova stvar. No biggie.
View this post on Instagram
Još uvijek postoji deluzija izbora i načelnih 350 formatiranih radio postaja diljem Lijepe Njihove i slušatelji se mogu proaktivno zaigrati ulogom sebe kao radio DJ-a koji će mixanjem i tipkanjem od stanice do stanice zadovoljiti sebe kao slušatelja. Kao u vrijeme onog simpa piratskog pokušaja viđenog s Christianom Slaterom u “Pump Up The Volume” ili ovim terenima bliže “Crni bombarder” Darka Bajića s Bjelogrlićem i Anicom Dobrom u glavnim rolama, kada se buntovnici osokole i uzimaju radio valove u svoje ruke. Pa nezadovoljnici i revolucionari, ako vas toliko smeta eter je vaš. Ili napišite tri društvenomrežnih statusa nezadovoljstva i shut the fuck up. I nastavite guštati od Queena do Graše što god paše bitno da se servira ne njihovo nego naše. A onda na tamburaše ;).