Hrvatski mainstream mediji su zeznuta maćeha, osobito ako treba pisati i popratiti događaje koji ne odgovaraju nekim stožernim uredničkim stavovima i apsolutima njihovih procjena važnog i zanimljivog. Bez obzira na vrijednosne kategorije i sudove i “me like” moment.
Primjerice, na krcatom nedovršenom maksimirskom stadionu u Zagrebu se prije nekoliko dana u organizaciji Laudato TV-a i udruge Ime dobrote skupilo oko 50.000 vjernika i ljubitelja glazbenih molitvi, aka kršćanskog rocka. Skup pod nazivom “Progledaj srcem” bilo je šesto izdanje odnosnog grupnjaka koji je posljednje dvije godine ispreskakan zbog pandemije koronavirusa (kojeg se, btw. nitko više niti ne prisjeća), a dotad je održavan u zagrebačkoj Areni.
Produkcijski je sve izgledalo profesionalno
Redaljka pod Bogom, Isusom i ostalom biblijskom ekipom pobrojila je u Woodstock maniri izvođače kao što su Doris Dragović, Alan Hržica, Amorose, Rafael Dropulić Rafo, sestre Halužan, ex Divasice Marija i Ivana Husar, sestre Palić, Toni Cetinski, Vanessa Mioč, Marin Karačić, zbora Mihovil, Domagoj Pavin, Petar Buljan, Kornelija Palić, Iva Smojver, Marina Matošević, Magdalena Halužan i mnogi drugi. Nije se zazivalo samo šezdesetosmaški parolni slogan “peace and love“, nego se proširilo na “faith, faith, love, kinda love“. Manifestacija je počela u popodnevnim satima, oko 15 sati, a molitve fra Ivana Matića, uz gitarističku pratnju Tamare Perc te čitanje poruke Pape Franje, označile su početak eventa.
View this post on Instagram
Produkcijski, stvar je na svim tehničkim razinama izgledala vrlo profesionalno, od timinga nastupa izvođača, preko zvuka i light showa, konstrukcije pozornice, emotivne reakcije iznimno pristojne publike raspoređene po svim razinama tribina i travnjaka, fokusirane na njihoveBožje poslanike. Show show. Naslove pjesama potražite sa ili bez prvoloptaških metafora u religijsko ideološkim frazemima poput “Velik si”, “Naš Bog je velik”, “Samo tvoja ljubav, Bože…”, “Neću odustati”, “Spasenja moć”, “Nek pada”, “On nas ljubi” i “Silan Bog”.
Nije važna kvaliteta sadržaja ponude, nego dojam
Podosta se gospelovskih trenutaka htjelo bar tematski prošvercati s tom razlikom da gospel nudi kudikamo glazbeno zanimljivija rješenja od ponuđenih kršćanskih pop rock varijanti. Pritom se još jednom potvrdilo kako nije važna kvaliteta sadržaja ponude, važan je dojam, forma, pakiranje i osjećaj. Tko ima pravo kome ulaziti u ježenje i žmarce ako oni nisu uzrokovani nekim teškim kriminalnim huškanjem, do dana današnjeg nije razjašnjeno u svim oblicima političke korektnosti.
Žmiriti pred dokumentiranjem i pratnjom odnosnog eventa nije žmiriti pred otužnim promo nastupom ocvalih i atrofiranih rap “legendi” koji su nafalnu “subverziju” svog aktualnog albuma nakon revivala 2017. pred krcatim Doma sportova uspjeli plasirati tek šačici od nekoliko stotina zadrtih desničara i ljubitelja retardiranih rima u dvorištu zagrebačke Hale, nakon što su im prije toga svi drugi eventmakeri okrenuli leđa.
Na Božjoj maksimirskoj pozornici nedostajao je, doduše, i novoprobuđeni božji rep sin ex Stoka kojem također nije bilo mjesta. Zašto, oh zašto? I kako, oh kako? Je li junkie staž bio previše za novonađene organizatore koncerta i ljubitelje Božje riječi iz produkcije? Ili mu daju još malo vremena da se godinama pospe njegova nekreposna prošlost pa se ponudi ko tuzemna varijanta Kanyea Westa, naravno s znantno manje verbalnog talenta i izostankom ikakva beatmakerskog znanja?
View this post on Instagram
Od Meatloafa do Michaela Boltona
Glazbeno, bila je riječ o vrlo pristojnim estradnim aranžmanima i vokalnim harmoniziranjima kakve čujete pri B ligi tuzemnih izvođača. A čiji korijeni vuku do saharinskog američkog stadionskog rocka u povlaci od Meatloafa do Michaela Boltona – ta razina šećerlema. Zamislite varijante omekšanih malih općih opasnosti. Ili bolje nemojte. Znate one zalizane i dotjerane odličnike s leptir mašnom ili suknjicom koji fraziranog limunskog osmijeha ne izvode klasiku nego naštrebaju što je prigodno i pristojn. Pa onda u tom smjeru lelujaju tri, pet, pedeset minute, sati, mjeseci, ma cijeli život.
Slaveći Boga i sav njegov pripadajući hiperpozitivizam. I tu se dokida njihov kunst. Kad dobiju harmonične i milozvučeće ženske back up vokale i manje zbor varijante, zvučna slika je potpuna. Flah, rekli bi čak i studoši Muzičke akademije i ljubitelji Narodnog radija. Lirski riječ je o vrlo limitiranim, nemaštovitim, poetski mršavim, metaforama praznim tuzemnim varijantama gospelovskih slavljenja Boga, Isusa, Marije i ostale ekipe iz Biblije. “On nas ljubi o kako ljubi on ljubi nas o kako ljubi…” To su vrhunci kreativnosti notornih izvođača u čije se lirske genije ne ulazi jer jednostavno ne postoji prostor za takvo što. Ima razlog zašto Hržica nije uspio na klasičnoj estradnoj sceni, ali je “zvijezda” Christ pop rocka.
Maksimirski glazbeni tabor oliti Woodstock
Ali, Maksimir su nekoć punili i daleko svjetovniji glazbeni cirkusi – poput Bijelog Dugmeta u All Starsa ili Marka Petrovića Thompsona pa se jednako tako nije gledalo u ukus mase već se raspravljalo o eventima. Moći brojaka, a ne moći poruka ili izvedbe. Adio vremena kad je isti prostor prožimao huk mase na zvuke The Edgeove gitare i Bonovih stihova “Where The Streets Have No Name” U2-a, prokišnjavanje uz “Sound And Vision” Davida Bowieja. Pa čak i hitove multiple prerazvikanog britanskog zabavljača Robbieja Williamsa. Maksimirski glazbeni tabor oliti Woodstock se kao grupnjak pod križom savršeno uklopio u taj sveti trolist okapanja nostalgije i drugih stožernih vrijednosti koje prosječni glazbeni Hrvatica i Hrvat prigrabljava svojima. Obitelj, Bog, domovina.
Ništa sporno ni načelno loše u tome. Osim kad postanu apsolutno jedini znaci razumijevanja i kuženja fanova. Pod pokroviteljstvom Kaptola kao najvećeg nacionalnog poduzetnika i uz klečanje onog dijela estrade koji se linijom manjeg otpora savijao kičmom do nekritičke konzervativno-provincijalne publike koja će svaku benignu lirsku “krv nije voda” bedastoću pratiti zadivljenjim blejanjem, pjevanjem stihova i pljeskom, čini se da je na pomolu nova stadionska tradicija i konstanta barem jednom godišnje.
Pop Cooltura: Vrijeme kad nam je glazba govorila nešto o našim životima
Mišo Mate Kovač napunio je splitski Stari plac
Bez obzira na to s koje strane skepse, sprdnje ili respekta događaju pristupali, duhovito ga štreckali poput Matije Babića koji je vidio: “Ovo jučer na Maksimiru, meni je to lijepo. Da praznovjerna mladež iz svih pripizdina prvi put u životu vidi semafore, neki možda isprobaju i onaj gumb za zeleno, pa poslije neka si i zapjevaju na mjestu u Zagrebu koje ih najviše podsjeća na dom: velikoj razrovanoj livadi. Svi imaju pravo na zabavu, čak i ludi sektaši koji u 2022. godini misle da smo nastali od žene rebra koja je pojela jabuku koju joj je dala zmija iz govorećeg grma za što se morao iskupiti židovski zombi koji je sam svoj otac”.
Ili slinili za notornim glazbenim konvertitima čije je klečanje u ovoj žanrovskoj ladici kraći put do riješene egzistencije. Pa se ufali kako je religija zapravo ok uvjerenje dočim nema nametnika i posrednika u obliku institucionalizma crkve koja financijski jako korisno kanalizira vjeru, naivnost i ispod podučenost svog stada.
Nedostajala je samo otužna sjena legendarnog Dalmoša Miše Mate Kovača koji je dan poslije na splitskom Starom placu pred dvadesetak tisuća ljudi jedva disao, ali uspio nekako slovkati desetak petnaestak hitova dočim je ostatak transa poslovično odradio grleni zbor publike. Karizma neokaljana talentom, štono bi mu rekao Šibenčanin sugrađanin Arsen, ali vidno dotaknuta i oštećena godinama bila je tek sjena naočitog estradnjaka iz sedamdesetih i osamdesetih za kojim su prolivane “suze jednih žena”.
U nekom paralelnom svemiru i idealnoj varijanti šarolike glazbene ponude, Hrvatska ima i svoju varijantu Lollapalooze koja jednom godišnje puni Maksimir, Poljud, Kantridu ili Rujevicu i osječki Gradski vrt na cirkularnom touru s izvođačima headlinerima. To bi bili Jonathan, Porto Morto, Silente, Chui, Vojko V, Krankšvester, Krešo Bengalka, Valentino Bošković. Ischariotzky, JR August, Grše, Mary May, Irena Žilić ili Neon Wife, LHD, Sun U, Nipple People, Pavel, Detour, Vatra, Vili & Debili, Koolade. Elis Lovrić, The Siids, Black Room, Guerilla Mainstream, DJ setovima i mnogima drugima.
Nekad nikad.