Ugledni rock kritičar Lester Bang u ljeto 1977. zapisao je: “Vjerojatno se više ni oko čega nećemo složiti kao što smo se složili u pitanju Elvisa Presleya. Jedinog i istinskog kralja rock and rolla!”.
Da je kojim slučajem i gotovo pedeset godina kasnije mogao prisustvovati nekom od evropskih ili američkih koncerata Brucea Springsteena i E-Street Banda, pokojni Lester Bang sigurno bi promijenio mišljenje. Jer, Boss je nesumnjivo novi kralj rock and rolla koji ni ne pomišlja na abdikaciju. Ne samo stoga što je niska albuma od “Born To Run” do “Born In The USA” već bila premašila rekordne brojke prodanih ploča ili zbog rasprodanih koncerata svake, pa i one predstojeće ljetne, svjetske turneje, već zbog potpunog ispunjenja proročanskih (doduše, od velike upotrebe dobrano ofucanih) riječi Johna Landaua koji je poodavno još zapisao – vidio sam budućnost rock and rolla: Brucea Springsteena.
To je pravi rock and roll
Taj isti Landau, nekad ugledni kritičar američkog glazbenog tjednika Rolling Stone, a potom producent te menadžer Springsteenove konjunkturne firme, očito je imao ne samo pitijske sposobnosti, već i poslovni njuh. Jer Boss je, gledano iz rakursa izmoždenih sedamdesetih, doista nalikovalo utjelovljenju budućnosti rock and rolla, a potom i kao nesumnjiva motorna snaga oživjelog mita o rock and rollu. Springsteen je, možda patetično, no zato ništa manje točno, postao adrenalin koji će pospješiti reanimaciju umrtvljene rokerske tjelesine.
Svojevremeno razmatrajući fenomen Springsteena sagledan u svjetlu turneje i promocije albuma “River”, Greil Marcus, autor nezaobilazne knjige o ishodištima rocka “Mystery Train”, ustvrdio je da je osnovna poruka svakog Springsteenovog koncerta veoma jednostavna. I glasi: O Tome Se Zapravo Radi Jer To Je Rock And Roll! Marcus nadalje kaže da je, kao pjevač, autor i lider grupe, Springsteen logičan nastavljač Elvisa Presleya i njegove karizme, no s druge strane on je i “uljez” u svijet rock stardoma koji gotovo da očekuje da ga pitaju za propusnicu kojom bi mu uopće dopustili izlazak na binu.
U toj dvojnosti Springsteenovog lika & djela pa i u riječima Springsteenovog biografa Davea Marsha autora nekoliko knjiga o Bossu koji smatra Springsteena jednom od rijetkih zvijezda koje brišu granicu između imagea i stvarnog života, nalazi se jedna od klica uspješnosti. I “tajna” vječne omiljenost i kod “plavih ovratnika” (dakle radničke klase) i intelektualnih krugova koji su u njegovim tekstovima nalazili intrigantan sadržaj.
Želja da na svakom albumu ispriča priču
Zapravo unatoč praskavim riffovima i arhetipskom gardu žestokog rockera, Springsteen je na većini albuma, a ne samo na “Nebraski” intimno bliži Woodyju Guthrieu i Dylanu, nego li Chucku Berryju i Buddyju Hollyju. Druga temeljna osobina njegova autorskog rukopisa bila je pak – kako je to zgodno primijetio Jon Landau – “želja da se na svakome albumu ispriča čitava prokleta (američka) priča”. Najbolju potvrdu njegovim riječima donio je “Born To Run”.
Ako je albumom prvijencem navijestio raskošni skladateljski i pjevački talent, drugim albumom pokazao da je E-Street Band spreman i za najveće glazbene podvige, treći diskografski projekt “Born To Run” – kao jedno od vanvremenih općih mjesta diskografije rocka – prvi je posve zaokružen projekt Springsteena i E-Street Banda. Album je Springsteena te 1975. pretvorio u zvijezdu rock and rolla i – u istome tjednu – doveo na naslovnice Timea i Newsweeka. Sadržaj albuma bio je međutim mnogo važniji od njegovog komercijalnog uspjeha.
Trolist udarnih skladbi “Born To Run”, “Jungleland” i “Thunder Road”, dao je iznimne tekstove s gotovo fizički opipljivim likovima kao svjedocima Springsteenove uvjerljive glazbene priče o odrastanju u posteisenhowerovskoj Americi. Sve to uz energičnu svirku uz spectorovski raskošnu produkciju. Clarence Clemons je zacijelo bio odgovoran za povratak saksofona u modu, dok je Springsteenova fotografija s Telecasterom na ovitku albuma (u paru sa Clemonsom) učinila više za promociju tog Fenderovog modela nego li sve reklamne kampanje.
Postao je jedan od najznačajnijih američkih singer-songwritera
“Born To Run” je Springsteena konačno promovirao u jednoga od najznačajnijih američkih singer-songwritera. Ili, bolje je kazati, predstavio ga kao jednoga od najvećih naratora rocka kojemu su se – osim Dylana – približili samo Townes Van Zandt, Steve Earle i u devedesetima Ryan Adams. U jednome interviewu kojega je dao u vrijeme albuma “Born In The USA”, Bruce je kazao: “Uvijek sam želio stvoriti cjelovito djelo, albume koji će imati zajedničku priču i čak se nastavljati jedan na drugoga (…) Želio sam stvoriti niz likova koje bih pratio kroz život, odnosno iz albuma u album.” O čemu je riječ pokazao je trolist albuma koji su se u logičnom slijedu kasnije naslonili na “Born To Run”. Tvoreći jednu od najznačajnijih cjelina-epizoda u diskografiji rocka.
“Darkness On The Edge Of Town” snimljen je tri godine poslije “Born To Run” i objavljen 2. lipnja 1978. Premda su mu tada zamjerali manirizam te Springsteenu opsjednutost djevojkama i automobilima (o kojoj su se sprdali deset godina kasnije i Prefab Sprout u skladbi “Cars & Girls”), i sadržajem i kvalitetom uz bok je prethodniku. Kao, kako je to patetično u vrijeme objavljivanja albuma zapisao jedan britanski kritičar, dio “procesa u kojem bol postaje umjetnost”.
“Darkness…” je doista bio album neprikrivene dešperacije. Njegovi protagonisti bili su tipični gubitnici iz “mračine na rubu grada”, a skladbe “Promised Land”, “Badlands”, “Adam Rasied A Cain”, “Factory”, “Racing In The Street”… među najsumornijima su u ukupnom Springsteenovom opusu. Album je pak imao istu energiju kao i prethodnik, ali i slične biblijske reference kao i njegov nasljednik “The River” te je svojevrsna kopča koja sva tri albuma povezuje u cjelinu.
Uslijedila je trogodišnja pauza
Trogodišnja pauza između dva albuma uvjetovana je Springsteenovim sudskim sporenjem s starim menadžerom Mikeom Appelom koje je razriješeno izvansudskom nagodbom. U međuvremenu se Bossova poetika u odnosu na prethodni album promijenila. Nije više bilo spectorovske studijske “grandece” niti “epskih” brojeva koje su zamijenile konciznije teme, a album je snimljen uživo u studiju.
“…”Darkness” je bila moja samurajska ploča, ogoljena i spremna za boj. Moji protagonisti u pjesmama se moraju riješiti svega što im je višak u borbi za preživljavanje. Na prethodnom albumu događale su se osobne borbe no rat se nastavljao. Na “Darkness” su tako u prvi plan izašle šire političke i društvene teme i morao sam pronaći glazbu koja bi ih izrazila”, kazao je Boss u tadašnjem interviewu za Rolling Stone.
Album nije bio konceptualan, no Springsteen je želio na njemu imati ciklus pjesama koje bi bile “filmične” po uzoru na njemu tako omiljene filmove Johna Forda i američki “film noire”. Tekstovi su pak, po Bossovom priznanju, bili nadahnuti jednostavnošću storytellinga klasičnog countryja, a nova, sirovija, i energičnija svirka pojavom punka. Također, i na ovom albumu odao je počast svojoj omiljenoj britanskoj grupi iz šezdesetih – Animalsima. Naime onaj čuveni riff iz “Badlandsa” bio je izravna pozajmica iz njihove “Don’t Let Me Be Misunderstood”.
Nove odlike autorskog rukopisa
“Springsteen nastoji biti populista, spajajući mitske dimenzije mega zvijezde sa onom vrstom morala i društvene odgovornosti koja se doista rijetko može naći u rock mainstreamu”, zapisao je Jay Cocks, kritičar Time magazina. Bila je to posve točna dijagnoza svega što je Springsteen radio na svojim klasičnim albumima prije intimističkih, emocionalnih seciranja u osamdesetima. Zapravo, Springsteenov je populizam, u kojega su uvaljali i “Darkness At The Edge Of Town”, skrivao jednu od temeljnih odlike novog iznimnog autorskog rukopisa. Bio je to odabir pozicije umjetnika savjesti koji želi govoriti o sudbini malih ljudi i biti kroničar, ali i kritičar svakodnevne Amerike.
Nastavak na samom početku osamdesetih s albumim “The River” i “Nebraska” pokazao je koliko je Jay Cocks bio u pravu.