Srijeda, 18 svibnja, 2022

Pop Gallaksija / Najbolji albumi sedamdesetih: Can – rodonačelnici krautrocka

Utjecaj Cana iz njihova najkreativnijeg razdoblja bio je golem i protegnuo se i u dvijetisućite. Među ostalima očit je i kod Briana Enoa, Davida Byrnea, Davida Bowiea, Radiohead,  Fall, Public Image Ltd., Jesus and Mary Chain...

S korijenima podjednako u avangardnoj glazbi i rocku, Can su bili vraški utjecajan, a može se reći, i ultimativni bend krautrocka. Irmin Schmidt se još u drugoj polovini šezdesetih u New Yorku upoznao s učenjima Stevea Reicha, La Montea Younga i Terryja  Rileya, da bi nakon povratka u Köln zajedno s Holgerom Czukayem i Davidom C. Johnsonom osnovao grupu Inner Space.



Album “Soundtracks” donio je brojeve iz brojnih filmova

S pridošlim pjevačem (newyorškim kiparom) Malcolmom Mooneyem 1969. kao Can objavljuju album “Monster Movie” na kojem, pod utjecajem Velvet Undergrounda i avangardne newyorške scene, miješaju elemente psihodeličnog rocka, free jazza, etno glazbe, bluesa

Album “Soundtracks” objavljen 1970. donio je brojeve iz brojnih filmova za koje su koncem šezdesetih pisali glazbu. S novim pjevačem Damom Suzukijem koji je – uvevši pjevanje na tri različita jezika – otpjevao teme “Tango Whiskeyman” i “Deadlock” označile su novi početak iliti novu fazu Cana. Ona je još očitija bila u četrnaestominutnoj temi “Mother Sky” s dominantnim Czukayevim basom, “bukom” proizvedenom električnom gitarom uz već uobičajene improvizacije u formi opuštenog jama s gitarom Michaela Karolija, basom i klavijaturama.

Sklonost ka eksperimentu i improvizaciji začeta na albumu ostale su trajno obilježje svih njihovih projekata u većem dijelu sedamdesetih. Novu dekadu je, naime, još bolje otvorio senzacionalni dvostruki album “Tago Mago”, objavljen u kolovozu 1971. godine, koji je, hvaljen od kritike, i zaslužan za kovanicu “krautrock” kojom su (mada pomalo i posprdno) engleski kritičari okrstili album.

Željeni zvuk postizali su eksperimentiranjem

Novi pjevač Damo Suzuki koji je sad prisutan na cijelom albumu, još jedan glazbeni naturščik sa znanjem samo nekoliko akorda na gitari, bio je jedinstven po vriskovima i improviziranim tekstovima podjednako na koncertima i u studiju. Album je, pak, bio smiona kombinacija avangardne buke, manipuliranja vrpcama, funky ritmova, jazz improvizacija… Njih je nakon sessiona u studiju, basist Czukay “montirao” u koliko-toliko strukturirane brojeve u kojima je, osim odabranih dionica višesatnih jamova, montirao i usputne snimke, nasumično odabrane krhotine radijskog programa i buku.

Unatoč samo dvama kanalima koji su im bili na raspolaganju, Can su postizali željeni zvuk eksperimentiranjem i s prirodnom akustikom prostorija u studiju te tonskim generatorima i oscilatorima umjesto klasičnih sintesajzera. Uvodna “Paperhouse” na samom početku, primjerice, ima sve elemente eksperimentalnog space-rocka, no uz  melodiju na tragu radova Velveta da bi u srednjem dijelu dobila ubrzanje uz improvizirajuću dionicu, gitarski solo i štektajuću ritam sekciju tipičnu za avant-rock. Uz smirenje drugog dijela improvizacije se nastavljaju vozeći do ponovo agresivnijeg zvuka završnice.

Novi još neistraženi prostori radikalnog eksperimentiranja

Ono što je na početku “Paperhpousea” bila “slutnja”, na samom otvaranju sedamnaestominutne “Aumugn” postaje dominanta. Space-rock / avant-rock  s neobičnim zvučnim kolažima (koji bi mogao biti blizak i kasnijim eksperimentima Pink Floyda na “Meddleu”) odveo je Can u nove do tada neistražene prostore radikalnog eksperimentiranja uz zaključni višeminutni dio mehaničkog bubnjanja (kao začetak elektronikom prožetog industriala).

Takva je bila i jedanaestominutna tema “Peking O” s korištenjem ritam mašine, elemenata world musica i mantrički ponavljajućim  dionicama uz ritam mašinu i bubanj, free-jazz umetke klavira, kolažiranje bizarnih zvukova, tonski generator… “Halleluwah” je, pak, zauzela cijelu B stranu prve ploče kao dokaz sjajnog povezivanja funka (a la Sly Stone) s bubnjem Jakija Liebezeita koji cijelo vrijeme vozi istu ritmičku temu (koja je u kasnijim godinama obilato semplirana), rocka s funkoidnom i improvizirajućom psihodeličnom gitarom, čvrstim basom i umetcima zvučnih Czukayevih “spolija”.

U studenome 1972. izlazi album “Ege Bamyasi” najavljen singlom “Spoon” koji je zahvaljujući uvrštavanju na špicu popularne njemačke mini serije “Das Messer” dospio na tamošnji Top 10. Album je bio logični nastavak prethodnika samo u kraćem formatu jedne long play ploče. No, posebice kod bubnjara Liebezeita, već u uvodnom broju “Pinch” očita je sve ambicioznija svirka djelomičnim napuštanjem minimalističkih repeptitivnih funky obrazaca i naslanjanja na ritmiku Velvet Undergrounda. Na to je u “Pinchu”, uz upečatljivi vokal, logično nadograđen i poduži Karolijev solo uz poslovične Schmidtove zvučne diverzije i razigrani Czukayev bas. Bila je to daleko “komunikativnija” i novoj prog-rock publici bliža tema od svega s prethodnika.

Takva je i sljedeća “Sing Swan Song” – koju otvara žuborenje vode – odrađena kao lirska fluidna tema s umetcima keltskog folka. “One More Night” je odrađena kao mazni groove s odličnim gitarskim akcentima, “Vitamin C” je brzi broj s plesnim ritmom te odličnim učinkom Czukaya i Liebezeita te s umetkom Schmidtovih klavijatura i zaključnom kakofonijom koja nestaje u “fade outu“.

Ili, bolje je reći, pretapa se u uvod sjajne “Soup”. Sastavljena od nekoliko dijelova ova desetominutna tema kreće kao rasplinuti broj da bi potom prerasla u praskavi rock nakon kojeg slijede jazz dionice Czukaya, Schmidtova kolažiranja, Liebezeitova bubnjarska ubrzanja nalik uzletanju zrakoplova, novi avant-rock eksperimenti sa zvukom  te improvizirane dionice svih članova banda. Uz Suzukijev vokal negdje između vriska i izvikivanja parola na raznim jezicima ili besmislenim mrmljanjem…

“I’m So Green” je pak nešto posve drugačije. Opet na tragu melodioznog  minimalizma Velveta s izvedbom koja je zacijelo bila nadahnuće za mnoge kasnije bandove popout recimo Pavementa. A kad se već govori o utjecajima, zaključna “Spoon” je sigurno znatno utjecala na Garyja Numana, Ultravox… i niz srodnika s početka osamdesetih.

Kombinacija ambijentalne glazbe i elemenata rocka

“Future Days” objavljen u kolovozu 1973. – posljednji album sa Suzukijem – bio je treći uzastopni zgoditak. No, ovaj put kao sjajna kombinacija ambijentalne glazbe i elemenata rocka. Bez potencijalne niske singlova bila je to savršena zvučna tapiserija (primjerice veličanstvena “Bel Air”) kojom su dominirale Leibeizetove udaraljke i Schmidtove kjlavijature.

Naravno, uz očekivano impresivan učinak preostale dvojice instrumentalista i odličnog Suzukija čiji je glas podcrtavao željenu atmosferu.  Jedini singl bila je besprijekorne trominutna “Moonshake” sa Suzukijem u najboljem izdanju kao dokaz da su Can, da su to željeli, mogli  biti svoji a ujedno i itekako komercijalni.

Odlaskom Suzukija koji se priključio Jehovinim svjedocima i napustio glazbu, vokalne uloge su preuzeli Karoli i Schmidt, a Can su se više okrenuli ambijentalnim instrumentalnim brojevima.

“Soon Over Babaluma” objavljen u studenome 1974. nastavio je putem “Future Days” no uz naslanjanja i na poetiku “Tago Magoa” te s jazzy ritmovima i većom ulogom Karolijeve gitare i violine. Sniman je na maratonskim sessionima sa savršeno ugođenim bandom koji u svakom broju stvara čudesnu zvučnu tapiseriju.

U brojevima poput “Splash” na tragu Milesovih albuma s početka sedamdesetih uz obilatu dozu gitarskih sola veoma su važni i “ambijentalni” Schmidtovi sintesajzeri, “Come Sta, La Luna” vješto se poigrava i latino ritmom, “Dizzy Dizzy”- s naglašenom ulogom violine –  demonstrira Leibizeitovo umijeće dok je “Chain Reaction” vratolomno odsviran broj tipično razlomljen broj prog-rocka. Album zaključuje “Quantum Physics” u ambijentalnom izdanju na tragu “Future Days”.

Album “Landed” izlazi u produkciji samog benda

U rujnu slijedeće godine nakon potpisivanja ugovora za Virgin i serije iznimnih koncerata izlazi album “Landed” u produkciji samog benda. Novi uvjeti rada u studiju i kontrola nad svim segmentima snimanja i produciranja albuma iznjedrili su album koji nije bio po volji starih fanova. Naime, napušteno je sve što je nekoć magnetski privlačilo Canovu sljedbu: ambijentalne teme s funkoidnim ritmom te eksperimentalnim rockom u korist “jamminga” u studiju.

Ogledni komad albuma bila je “Full Moon on the Highway” s ne baš pogođenim Karolijevim vokalom (daleko bolji je njegov učinak) i temom koja je bila bliža bandovima poput Creama i prog-rock standardima nego li ranijem opusu Cana. Najbolji broj albuma bila je, pak, “Red Hot Indians” s funkoidnim jazzy ritmom a la Miles i saksofonima (gost je bio  Olaf Kübler iz Amon Düüla)  te zaključni trinaestominutni “Unfinished”  na tragu eksperimenata s “Tago Magoa”.

Posljednji značajni album Cana

Album “Flow Motion” objavljen je u listopadu 1976. i još je više od banda udaljio staru publiku. Naime ni fanovi ni tadašnja kritika nisu dobronamjerno gledali na posvajanja reggae ritmova i disca. Uvodni broj albuma “I Want More” s diskoidnim ritmom i funkoidnom gitarom te jednostavnim sintesajzerskim dionicama bio je doduše po ukusu šire publike pa je skladba objavljena kao singl čak dospjela i na britanske rang liste.

Zaokret je mahom potaknut Czukayevim zanimanjem za reggae i nove ritmove koji se provlače kroz album. Poput primjerice reggaea u “Laugh Till You Cry Live Till You Die” i sladunjavoj karipsko-reggae stilizaciji “Cascade Waltz” te podcijenjenoj “Smoke”. Ona je pak građena na marokanskom ritmu uz sjajan učinak Jakija Liebezeita. Najbolji trenuci albuma su u naslovnom desetominutnom broju “Flow Motion” naslonjenom na lijeni reggae ritam te ambijentalna rješenja i stilistiku s albuma “Soon Over Babaluma”. Bio je to i posljednji značajni album Cana.

Album “Saw Delight” objavljen u ožujku 1977. predstavio je dva nova člana pristigla iz Traffica  – basistu Roska Geeja i  perkusionistu Rebopa Kwaku Baaha.  Ideja je očito bila da se ode korak dalje sa poliritmijom prethodnog albuma i iskorak prema afro-kubanskom jazzu a Czukaya oslobodi uloge basiste te koncentrira na eksperimentiranje sa zvučnim efektima.

No, u s izuzetkom svega nekoliko brojeva – a u prvom redu  “Fly by Night” – album je djelovao blijedo u usporedbi s albumima iz prve petoljetke sedamdesetih.  Za vrijeme snimanja slijedećeg albuma “Out Of Reach” u zimu 1978. Can napušta Holgar Czukay nezadovoljan smjerom kojim je krenuo Can. Iako 1979. objavljuju još jedan osrednji studijski album naslovljen “Can” (znan i kao “Inner Space”) grupa se razilazi te ponovno okuplja tek deset godina kasnije. 

Utjecaj Cana iz njihova najkreativnijeg razdoblja bio je golem i protegnuo se i u dvijetisućite. Među ostalima očit je i kod Briana Enoa, Davida Byrnea, Davida Bowiea, Radiohead,  Fall, Public Image Ltd., Jesus and Mary Chain…

Pročitajte još...

Iz zone sumraka: Novi život turbo-folka

Turbo-folkeri su svuda oko nas. Bez obzira na to dreči li im iz automobila glazba "srpskih pevaljki", Maje Šuput, Thompsona i Škore ili pak Pipsi, Urban i Majke 

Iz zone sumraka: Roosevelt, govor mržnje i Tram 11

Ako je Tram 11 želio - a očito jest - napraviti album koji je kritičan prema događanjima u hrvatskom parteru i u ložama gdje su smještene glavonje, tada je to uspio. No, je li on baš provokativan s pljuvanjem istina u oči kako ih do sada još nitko nije ispljunuo?

Iz zone sumraka: Tko leti, vrijedi; tko vrijedi, leti; tko ne leti, ne vrijedi

Najbolje pjesme o zrakoplovima, raketama, letenju, avijaciji...? Pitanje je to osobnog ukusa, no donosimo prijedloge za onih deset izvanvremenih, a redoslijed doista nije važan

KUHAČA & TELECASTER | Juhuuuu, baš volim juhu (1. dio)

Kada je juha u pitanju, samo mašta ograničava kuhara za gastro avanture u kojima igra baš sve: povrće, tjestenina, gljive, samoniklo bilje te najrazličitiji začini po kojima se, zapravo, drastično razlikuju i juhe i gastronomske tradicije Europe, Azije, Afrike, Amerike...

Povezano

Parangall: Balkan Zoo and Nina Ćorić / Recycle – genijalna posveta romskoj glazbi

Iako je etno naslijeđe u suvremenoj glazbi najčešće postalo štaka na koju se oslanjaju i niža estradna bića, 'Recycle' je besprijekoran i nadahnut album. Dapače, pravi udžbenik kako bi se tradicijskom glazbom s ambicijama novih čitanja trebalo baviti

Parangall: Arcade Fire / WE: Krah civilizacije ili novo normalno?

'WE' je svojevrsno ušće svega što se od Arcade Fire (stavom, tekstovima, slojevitom glazbom ili, pak, 'isposničkim' akustičnim gitarama i klavirom) očekuje, ali i svega što su do sada uradili

DISTORZIJA: Zašto 2020-e nisu nove šezdesete?

Naravno, rat u Ukrajini traje 'samo' koji mjesec pa će se zacijelo organizirati kakav 'lajvejdovski' koncert za pomoć, no sigurno će izostati plimni val protesta i protestnih skladbi koji je poplavio šezdesete. Sumnjam stoga da će potaknuti nove generacije 'glazbenika savjesti' da nizom skladbi dignu glas protiv (bilo kojeg) rata i prijetnji nuklearnim oružjem

Parangall: Edo Maajka / Moćno: Samo je jedna Maajka

Uz sjajne beatove Kooladea, kao da su se u naslovnoj pjesmi albuma našle sve frustracije, ali i sve dijagnoze svijeta i vremena u kojem živimo iskazane, kao i uvijek do sada, sjajnim rimama i istinama pljunutim ravno u oči

Ostavite komentar

Molimo upišite komentar
Molimo upišite vaše ime