Rolling Stonesi su u sedamdesete ušli sa željom da kažu zbogom i menadžeru Allenu Kleinu i izdavačkoj kući Decca. Klein je bio uspješan i promućuran menadžer no kako to već biva – debelo je profitirao u poslovnoj vezi sa Stonesima. Dakako, na štetu svojih klijenata. Primjerice, avans od 1,25 milijuna dolara koje su Stonesi 1965. dobili od Decca Record poslužilo mu je – bez znanja banda – kao depozit za vlastitu tvrtku ABKCO Music & Records Incorporated.
Posljednji album objavljen na etiketi Deccae bio je “Get Yer Ya-Ya’s Out” iz rujna 1970. Riječ je o izvrsnom koncertnom albumu snimljenom za godinu ranije američke turneje; prve s Mickom Taylorom. Donijevši zapise s koncerata u Baltimore Civic Centeru gdje je snimljena “Love In Vain” te newyorškom Madison Square Gardenu (čak tri koncerta) album je predstavio band u vrhunskom izdanju skladbi koje su se mahom našle na studijskim albumima “Beggars Banquet” i “Let It Bleed”. Kritika ga je u trenu proglasila najboljim koncertnim albumom. Posebnu pažnju privlačila je devetominutna izvedba “Midnigh Ramblera” s upečatljivim Jaggerrovim solom usne harmonike.
Slijedeći studijski album “Sticky Fingers” objavljen je 23. travnja 1971. kao prvo izdanje na etiketi Rolling Stones Records a iste godine je premijerno prikazan i znameniti logo s isplaženim jezikom. Bio je djelo dizajnera Johna Paschea koji je razradio Jaggerovu ideju isplaženog jezika hinduističke boginje Kali.
“Sticky Fingers” je naprosto bio pravo remek-djelo
“Sticky Fingers” sam i nekoć i danas držao jednim od najboljih i najznačajnijih albuma i Rolling Stonesa i rocka uopće! Album je naravno bio značajan i zbog antologijskog ovitka Andyja Warhola s očitim seksualnim aluzijama, promoviranja logotipa s isplaženim jezikom te zbog inauguracije diskografske etikete Rollin Stones Records. Ipak, mnogo su važnija bila njegova izravna posezanja za hibridnim country-rockom u “Dead Flowers” te “Wild Horses” – kao rezultat druženja Keitha Richardsa s Gramom Parsonsom, iznimni hard-rock/boogie brojevi poput vječne “Brown Sugar” ili pak kontroverze oko kokainskih (“Moonlight Mile”) i heroinskih (“Brown Sugar”) aluzija. “Sticky Fingers” je naprosto bio pravo remek-djelo i svojevrsno ušće svih općih mjesta autorskog i izvođačkog rukopisa Rolling Stonesa.
Bio je ujedno i povratak na onaj bazični zvuk Stonesa kao rasnog rock and roll banda, lišen eksperimenata s egzotičnim glazbalima i studijskih lickanja. I ovog puta u produkciji Jimmyja Millera te uz podršku sjajne ekipe suradnika. Točnije klavirističke ekipe snova (Billy Preston, Jack Nitzsche, Ian Stewart, Nicky Hopkins) te vječnog saksofoniste Bobbyja Keysa.
Ljepljiva glazba “Sticky Fingersa”
Moglo bi se reći da je poetika albuma začeta dvije godine ranije kad su Stonesi u studiju Musce Shoals u Alabami snimili “Brown Sugar”, “Wild Horses” i cover ruralnog bluesa “You Gotta Move” odnosno odličan miks rocka, countryja, bluesa i južnjačkog soula.
“Brown Sugar” koji otvara album je to zorno pokazao kao broj građen oko fascinantnog gitarskog riffa s kontroverznim ili, još bolje je kazati, ambivalentnim tekstom koji se mogao odnositi na drogu, tadašnje tamnopute Jaggerove ljubavnice i na međurasne seksualne odnose. Bio je odlično začinjen soulom Keysovim saksofonom i klavijaturama Iana Stewarta. “Sway” – koja je bila objavljena i kao B strana singla “Wild Horses” – je savršeno blansiran country-blues u kojem je sva gitarska sola – uključujući i upečatljivi bottleneck – odsvirao Mick Taylor a “Can’t You Hear Me Knocking” praskavi sirovi rock broj kojeg je otvorila Keithova gitara. Sedmominutni broj – uz podršku Keysa i Prestona – nakon uobičajenog dijela idealnog za kakav skraćeni radijski singl skončao je u odličnom “džemanbju”.
“Dead Flowers” je rasni country broj
Blues standard “You’ve Gotta Move” uz bubanj na tragu New Orleansa i njegovih pogrebnih povorki donio je čudesne međuigre Taylora (Telecaster i bottleneck) i Richardsa (dobro) te Jaggera koji pjeva u maniri starih južnjačkih bluesera. “I’ve Got The Blues” je pak rasna klasična južnjačka soulom okađena laganica (uz odličnog Kayesa i Prestonov Hammond) u maniri balada Otisa Reddinga kao i “Bitch” na tragu rock inačice brzaca Sama & Davea ili Spencer Davis Group. “Dead Flowers” je rasni country broj kao i izvanvremena “Wild Horses”: country balada u kojoj se najviše osjećao utjecaj Grama Parsonsa.
“Sister Morphine” koju je uz Micka i Keitha supotpisala (a i sam snimila) Marianne Faithull ugostila je na slide-gitari Rya Coodera koji daje glavni ton broju uz Keithovu akustičnu gitaru prije nego li se uključi cijeli band. Album zaključuje “Moonlight Mile” koja je čini se trajno podcijenjena balada Stonesa. Mogla bi stilski biti zaostatak iz šezdesetih a la “As Tears Go By” s mrvom psihodelije, dramatičnim umetcima na tragu chamber-popa križanih atmosferom (country) laganica. Posebice zbog klavira Jima Pricea i orkestriranih dijelova.
Album koji je utjelovio esenciju Stonesa
Nastavak je donio jednako dobar dvostruki “Exile On Main Street” (objavljen 26. svibnja 1972.); još jedan neupitan zgoditak, ali i jedna od ključnih ploča sedamdesetih. Štoviše, i danas je teško ne složiti se s tvrdnjama Mata Snowa koji je zapisao da bi bez “Exile On Main Street” bilo teško zamisliti rock sedamdesetih, ali i kasnije grupe poput Guns N’Roses, Black Crowes ili Quireboys. Album je naime utjelovio samu esenciju Stonesa: njihov nekonformizam i gard generacijske (a poslije i svjetonazorne) “rockerske pobune”; baštine rhythm and bluesa, soula, rock and rolla, countryja i bluesa te dao krunski dokaz one jedinstvene “vanvremenosti” banda koji je uvijek jednom nogom bio u tradicijskim vrijednostima žanra a drugom u prostoru novodobnih osvježenja.
U autobiografskoj “Stone Alone” basista Bill Wyman je snimanje “Exilea…” opisao kao traumatično iskustvo budući da su – veli – gotovo svi (uključujući producenta Jimmyja Millera te session glazbenike i nezaobilazne suradnike poput Keysa, Pricea i Hopkinsa) imali ozbiljnih problema s heroinom te prolazili kroz turbulentno razdoblje karijere. O tome je zorno godinama kasnije svjedočio i dokumentarac snimljen tijekom rada/snimanja albuma u Keithovoj vili na jugu Francuske gdje je bio dopremljen njihov (kasnije čuveni) mobilni studio. Razdoblje je to prepuno tabloidnih skandala koji su Stonese zauvijek cementirali uz trijadu “sex and drugs and rock’n’roll”.
No sve je to samo medijska “komušina”, paralaža, niz trivijalija kakvima su uvijek bili skloni površni čitači novina. Posve nebitna u usporedbi sa glazbom samom i ulogom Micka Taylora koji je bio savršen gitaristički partner Keitha Richardsa te rasni blues gitarist s iskustvom svirki u Mayallovim Bluesbreakersima. “Exile”, s izuzetkom “Tumbling Dice”, pa i “Happy”, nije dao mega hit koji bi se mjerio s uspjehom “Brown Sugar” ili “Wild Horses”, no album je u svakom slučaju bio više od zbroja pojedinačnih prinosa zastupljenih skladbi. Unatoč kaotičnih događanja u studiju, album je odrađen strastveno i bez zadrške. Bez ijedne loše skladbe te – za divno čudo – predstavljajući sve članove banda u reprezentativnom izdanju.
Mada naizgled nije dao ništa novoga u odnosu na dva prethodna studijska izdanja naglasio je sve njihove glavne vrijednosti. I pokazao kako savršeno funkcionira gitaristički par Richards – Taylor. I sjajne tekstove uklopljene u mračni ton albuma poput nasilnih psihopata u “Ventilator Blues”, narkomana u “Rocks Off”, kockara u “Tumbling Dice”, skitnica u “Sweet Virginia”, ovisnika o seksu u “Turd On The Run”…
Kamo nakon remek djela „Exile…“
“Exile On The Main Street” se stoga i danas može smatrati manifestom Rolling Stonesa u svojoj najkreativnijoj fazi. Vrhunci albuma i danas naime strše visoko iznad konkurencije posebice “Tumbling Dice”, “Sweet Virginia”, “Rocks Off”, “Tumbling Dice”, “Torn And Frayed”, “Happy”, “Let It Loose”, “Shine A Light”…
U vrijeme izvornog objavljivanja “Exile On Main Street” nije najbolje prošao kod kritike no jedva koju godinu kasnije slavljen je kao neupitno remek djelo.
“Goats Heasd Soup” objavljen 31. kolovoza 1973. sniman je mahom u Dynamic Studiju u Kingstonu na Jamajci kamo su, kao na prethodniku snimanom u Francuskoj, Stonesi otišli izbjegavajući visoke britanske poreze. Također i sudske procese koje su zbog narkotičkih afera imali u Britaniji i Francuskoj. Bio je to posljednji album u nizu kojeg je producirao Jimmy Miller. Bill Wyman je svirao bas na svega tri broja ali su opet svoj obol dali stalni suradnici: Keys, Price, Hopkins te Billy Preston i Ian Stewart.
“Goats Head Soup” nije slab album, no nije kao prethodnici. I on je kao finalna epizoda najbolje faze u životu Stonesa započete s “Beggars Banquetom” dao neke iznimne brojeve poput mega hita “Angie”, “Dancing with Mr. D”, “Coming Down Again”, “Doo Doo Doo Doo Doo (Heartbreaker)” i “Star Star” koja je sjajan podsjetnik na izvorna nadahnuća Chuckom Berryjem. No s druge strane, bilo je očito da – kako je kazao jedan tadašnji kritičar – Stonesi više nisu najbolji rock and roll band već velika komercijalna atrakcija rocka. S brojevima poput stadionskih “rockera” “Doo Doo Doo Doo Doo (Heartbreaker)”. Ova je opaska djelomično točna. Jer uvodna “Dancing With Mr.D” ipak je odličan lijeni funkom ozračen blues-boogie s tekstom koji je – jer ono D. se odnosi na “devil” – kao i naslov te omot albuma, poslužio za nove optužbe o sotonizmu Stonesa.
Biser albuma je balada “Winter”
Mick Taylor je odradio odličan posao svirajući električnu slide gitaru te bas dok je u gipkoj ritmičkoj podlozi svoj obol dalo nekoliko gostujućih perkusionista. “100 Years” ago je mid-tempo tema okađena countryjem uz upečatljive klavijature Hopkinsa i Prestona te gitare s Keithovom uporabom wah-waha a “Coming Down Again” vrhunska (također countryjem nadahnuta) balada iz iste vreće u kojoj se našla i “Angie”. S upečatljivim Hopkinsovim klavirom, Taylorovim basom i Keithovom gitarom s wah-wahom. Richards je skladbu i opjevao, a Bobby Keys odsvirao saksofonski solo pri kraju broja.
Prvu stranu albuma je zaključila “Angie”, a drugu otvorila “Silver Train” kao blues-rock brzac. Biser s druge strane albuma je balada “Winter” – atmosferom bliski srodnik “Wild Horses” – kao autorska kolaboracija Jaggera i Taylora koji je odsvirao i sve gitare (akustičnu i električnu slide gitaru) a Wyman i Charlie Watts bas i bubnjeve. I u njoj kao i na ostatku albuma istaknutu ulogu ima klavirist Nicky Hopkins ali i odlično pogođen zaključni dodatak gudača. Album zaključuje berryjevska “Star Star” izvorno nazvana “Starfucker” (što se dobro čuje u refrenu) koja govori o odnosu rock zvijezde i groupie.
Naslovni hit je bio ulazak na mala vrata Rona Wooda
“It’s Only Rock ‘n Roll” objavljen 18.listopada 1974. pravi je album tranzicije i posljednji album s Mickom Taylorom koji je već jednom nogom bio na izlasku. Razlog: nezadovoljstvo ulogom “druge violine” u bendu u debeloj sjeni dvojca Jagger-Richards. Potom to je prvi album nakon “Beggars Banquet” u kojem su se Stonesi lišili usluga producenta Jimmyja Millera čiju su ulogu pod pseudonimom The Glimmer Twins preuzeli Mick i Keith. Mada nije bio uz bok slavnim prethodnicima “It’s Only Rock ‘n’ Roll” je kao i “Goats Head Soup” bio više no solidan. Sniman je u Musicland Studios u Münchenu uz već uobičajeno prisustvo klavijaturista Iana Stewarta, Nickyja Hopkinsa i Billyja Prestona dospio je na prvo mjesto američkih rang lista i drugo mjesto u Velikoj Britaniji dok je istoimeni singl bio hit s obje strane Atlantika.
Naslovni hit singl bio je i svojevrsni ulazak na mala vrata Rona Wooda u Stonese jer je rađen u suradnji s njegovom tadašnjom grupom Faces tijekom jam sessiona te kasnije dorađen Richardsovim gitarskim intervencijama.
Snimljen ubrzo nakon velike i uspješne turneje 1973. album je izvorno zamišljen kao dijelom koncertni a dijelom pak album s coverima R&B-a no ubrzo je ideja odbačena u korist novih brojeva. Jedini cover stoga je ostao standard Temptationsa “Ain’t Too Proud To Beg”. Album je otvorila “If You Can’t Rock Me” – na tragu energičnih klasičnih “rockera” iz sedamdesetih – koristeći u tekstu ono staro značenje termina rock and roll koji je imao i seksualne aluzije.
Otvorio ga je tipičan Taylorov riff uz moćno Wattsovo bubnjanje i energičan Mickov vokal. U instrumentalnom raspletu broja našao se brzoprsti gitarski i bas solo uz funkoidne fraze a u završnici repetitivni riff i Jaggerov vokal s vriskovima. “Till The Next Goodbye” je pak laganica s akustičnom gitarom u uvodu kao nastavak folkom i countryjem ozračenih balada po špranci “Angie”, a “Time Waits For No One” spori broj novog kroja u kojem se uz klavir Nicka Hopkinsa, bogate udaraljke Rya Coopera, jazzy ritam i Taylorov solo našao i sintesajzer Billyja Wymana.
Drugu stranu albumu otvorila je “Luxury” kao zanimljiva fuzija rocka s naglašenim gitarskim riffom i utjecaja reggaea, a “Dance Little Sister” prpošni “rocker” klasičnog bar-room-rocka a la Stones s nabrijanim gitarama. “If You Really Want To Be My Friend” odlična je južnjačkim soulom (i mrvom psihodelije) nadahnuta balada, “Short And Curlies” honky-tonk broj, a zaključna “Fingerprint File”, zanimljiv iskorak u prostor funk-rocka Slya Stonea s naglašenim “iskrzanim” gitarama, wah-wahom, razigranim funk basom Wymana i Taylora, Wymanovim sintom i klavinetom Billyja Prestona. Dakako i uz Mickov vokal koji je posegnuo i za “narativom” na tragu Isaaca Hayesa.
Dobro došao Rone
Slijedeći studijski “Black And Blue” objavljen 23. travnja 1976. sniman je tijekom cijele prethodne godine nakon odlaska Micka Taylora, pa je – iako je Richards u svakoj skladbi svirao gitaru – bio i svojevrsna audicija za novog gitaristu. Na albumu se tako javljaju Wayne Perkins i Harvey Mandel no novi član Stonesa postao je Ronnie/Ron Wood koji je već s bandom surađivao na skladbi “It’s Only Rock ‘n’ Roll (But I Like It)”, a na albumu svirao na tri broja. Album je također uključio stare suradnike klavijaturiste Nickyja Hopkinsa i Billyja Prestona a, kao i prethodni sniman je u produkciji Jaggera i Richardsa ponovo potpisanih kao The Glimmer Twins.
“Black And Blue” je bitno slabiji od prethodnika no osim dva veoma dobra broja (“Memory Motel” i “Fool To Cry”), pokazao je da se Stonesi dobro snalaze u podužim jamovima nadahnutim funkom i reggaeom kao u “Hot Stuff”. “Memory Motel” je balada s vokalnim ulogama podijeljenim između Micka i Keitha dok je Harvey Mandel svirao električnu a Wayne Perkins akustičnu gitaru. Klavir, električni klavir i sintesajzer koji je broj podložio gudačima svirali su Jagger, Richards i Preston. “Fool To Cry” je pak bila nježna južnjačkim soulom nadahnuta balada s upečatljivim klavijaturama Nickyja Hopkinsa i maznim pozadinskim vokalima. Kao svojevrsni antipod na albumu su se našle “Hey Negrita” kao fuzija reggaea i funka te disco-funk stilizacija “Hot Stuff” u kojoj je wah-wah gitaru odsvirao Harvey Mandel.
Ron Wood se Stonesima pridružio 1975. prije američke turneje, no kao “uposlenik” što je status u kojem je bio sve do početka devedesetih kad (i financijski) postaje ravnopravan član. Turneja je započela u New Yorku i predstavila novi scenski rekvizit : divovski ružičasti falus kojeg – uzgred rečeno – dobro pamti i zagrebačka publika na prvom dolasku Stonesa za europske turneje 1976. i njihovim dvama nastupima u Domu sportova.
Seks, droga i rock ‘n’ roll
Na američkoj i europskoj turneji te na tajnom nastupu u klubu El Mocombo u Torontu je sniman dvostruki koncertni album “Love You Live” objavljen 23. rujna 1977. Omot albuma koji je veoma dobro prošao kod publike i bio pri vrhu rang lista, ponovo je potpisao Andy Warhol. Album je bio ultimativni dokaz da su Stones – posebno u Sjedinjenim Državama – velika stadionska atrakcija što je bila teško prihvatljiva dijagnoza za mnoge kritičare (i fanove) koji su ih držali najvećim rock and roll bandom zbog serijala sjajnih albuma od “Beggars Banquett” do “It’s Only Rock And Roll”. Možda je stoga zanimljiviji koncertni zapis iz kluba El Mocombo objavljen tek 2022.
On je naime donio 23 broja snimljena za njihovog tajnog nastupa pod imenom The Cockroaches pred tristotinjak posjetitelja. Ideja o “tajnom nastupu” na kojem će band odsvirati hrpu covera koji su im bili na repertoaru na početku karijere, rođena je tokom američke (i europske) turneje 1976. kojom se promovirao “Black And Blue” te odluke da se nakon završetka objavi novi dvostruki koncertni album za kojeg će sigurno trebati i nešto “popuna” skladbi koje se više često ne sviraju na turnejama. Tako su se na “Love You Live”. našla četiri broja sa nastupa u El Mocambu (coveri “Crackin’ Up”, “Little Red Rooster”, “Around And Aroun” i “Mannish Boy”) dok su preostale snimke desetljećima kružile među diskofilima kao bootleg albumi. Kompletna set lista drugog dana nastupa u El Mocambu iz 5. ožujka 1977. te tri bonus skladbe izvedene prethodne večeri stoga su se tek desetljećima kasnije našle na legalnom i cjelovitom izdanju.
Gledan i kao odličan koncertni zapis i dokument iz bitne faze djelovanja Stonesa “Live At The El Mocambo” zaslužuje punu pažnju. Kao dokaz kako se dobro u grupu uklopio Ron Wood, kako je sudeći po odličnim izvedbama blues standarda poput “Mannish Boy” ili “Little Red Rooster” bezbolno prošla promjena gitarista te da su Stonesi i bez Micka Taylora itekako sposobni uzbudljivo čitati stare covere bluesa, ali i opća mjesta iz vlastite hitoidne pjesmarice poput “Honky Tonk Women”, “Brown Sugar”, “Let’s Spend The Night Together” i “Jumpin’ Jack Flash”… Odnosno, i u živo predstaviti skladbe s albuma “Black And Blue” (“Hot Stuff”, “Melody”, “Fool To Cry”, “Hand Of Fate”) i “It’s Only Rock ‘N’ Roll” (naslovna skladba, “Dance Little Sister” i “Luxury”). Posebna zanimljivost koncertnog albuma je zaključna izvedba soulom nadahnute “Worried About You” s Mickovim falsettom na tragu Smokeya Robinsona koja se tek 1981. našla na albumu “Tattoo You”.
Stonesi pojačani sjajnim Billom Prestonom – čiji je učinak očit u funkom ozračenoj “Hot Stuff” i “Melody” te u “Luxury” sa sintesajzerskim začkoljicama – i perkusionistom Olliem Brownom u El Mocambu su naprosto pokazali da su kao potvrđena stadionska mega atrakcija i dalje savršen rock and roll combo s dovoljno nadahnuća i žara kao u vrijeme nastupa na malim klupskim pozornicama.
Tijekom 1977. u vrijeme turneja Keith Richards je imao golemih problema sa zakonom zbog svog ovisništva o heroinu pa je na teške muke ušao u Kanadu na svirku u El Mocombo. Skidanje sa heroina i osobni problemi te problemi sa zakonom bili su tema tabloida još nekoliko godina no mediji su pratili i Jaggera koji je sve više bio okružen jet-setom , stalni gost newyorškog Studija 54 te u vezi s top modelom Jerry Hall zbog koje se i rastavio od Biance.
Sjajan oproštaj od sedamdesetih
Svjesni da im je image vječnih buntovnika rock and rolla narušen, ali – još i više – pojave punka koji je i Stonese kao i većinu rock zvijezda sedamdesetih otpisao kao “dinosaure” te disca koji je zavladao s obje strane Atlantika 9. lipnja 1978. objavljuju po mnogočemu povratnički “Some Girls”. Zbog Keithovih problema s ovisnošću i zakonom projekt novog albuma je mahom proveden pod palicom Jaggera. Za razliku od prethodnog albuma nije sniman uz pomoć brojnih glazbenika već je Ron Wood svirao na svim skladbama. Album je otvoren novim No.1 hitom “Miss You”; skladbom koja je sukladno duhu vremenu i iskustvu s prethodnog studijskog projekta naslonila na disco no s tipičnim bluesy-rock štihom karakterističnim za Stonese.
Logično je stoga da je objavljena i na 12 inčnom singlu “Special Disco Version” u plesnom remiksu kojem su pribjegavali mnogi rock izvođači pa i Bruce Springsteen svojim “Dancing In The Dark”. Skladba je, zanimljivo je, nastala za vrijeme probe prije nastupa u El Mocombu tijekom “džemanja” Jaggera i Billyja Prestona. Bluesy pečat dala je usna harmonika Sugar Bluea i saksofon Mela Collinsa dok se u podlozi čuo električni klavir Iana McLagana. No zavodljivosti skladbe je osim disko ritma dao odličan riff, Wymanov razigrani bas i gitarsko fraziranje Jaggera (koji je na mnogim brojevima albuma svirao gitaru kao treći gitarist), Wooda i Richardsa. Bio je to jedan od razloga zašto se većina kritičara složila u ocjenama o povratku u formu, jakom energetskom naboju banda i najboljem albumu nakon “Exile On Main Street”.
Naglasivši – s punim pravom – i čudesnu sposobnost Stonesa da prihvate nove glazbene smjernice ne lišivši se izvorne prepoznatljivosti i rukopisa. Pokazala je to, konačno, i druga skladba na A strani “When The Whip Comes Down”, kojeg je otvorio tipičan gitarski riff na tragu “Jumping Jack Flash” uz tekst koji je govorio i o homoseksualnosti, svirke tri gitare te Rona Wooda koji je na ovoj skladbi svirao i pedal-steel gitaru. Eksplozivna završnica je pak zacijelo mogla proći i kod sljedbenika Ramonesa. “Just My Imagination (Running Away With Me)” je odlično posvojen cover starog hita Temptationsa a naslovna “Some Girls” s obilatim akustičnim i električnim gitarama i usnom harmonikom Sugar Bluea te Wymanovim sintesajzerom izazvala je novu uzbunu i kontroverze zbog “rasističkog i seksisičkog teksta”. Posebice stiha “black girls just want to get fucked all night”.
Skladna snimljena bez Jaggera
Prvu stranu albuma je zaključio brzac “Lies” a drugu otvorila country balada “Far Away Eyes” s ironičnim tekstom koji se češe o stereotipe žanra naslonjena na Bakersfield country te s Woodom koji je odsvirao pedal-steel gitaru. Kako god ga mjerili “Far Away Eyes” je vrhunski komad country-rocka kojeg bi sigurno potpisao i sam Gram Parsons. “Respectable” mu je bila prava suprotnost kao berryjevski rocker s punkerskom energijom dok je “Before They Make Me Run” sjajna Richardsova tema koja govori o sukobu sa zakonom i prijetnji zatvorske kazne u Kanadi zbog heroina. Skladba je snimljena bez Jaggera, a Keith je odsvirao gitare i bas dok je Ron Wood ponovo posegnuo za pedal-steel gitarom.
“Beast Of Burden” je neupitni vrhunac albuma s iznimnim “dijalozima” Woodove i Richardsove gitare lišenih klasične podjele solo i ritam gitariste te lijenim grooveom. Jagger je, kao i drugamo na albumu, u sjajnoj formi baš kao Wyman i Charlie Watts čiji je backbeat dao poseban pečat broju. Gitarski solo je pak djelo Rona Wooda – više no punopravnog člana banda koji je još jednom opravdao riječi Keitha Richarda o gitaristi “koji savršeno odgovara Stonesima”. Album je zaključila “Shattered” kao plesni brzac s Woodovom svirkom basa i gitarama koje – po uzoru na Velvete ili nove punk bandove – mantrički vrte glavnu melodiju.
“Some Girls” je odlično zaključio sedamdesete Rolling Stonesa te njihove vrtoglave uzlete, klizanja u osrednjost ali i novi uzlet do vrha.