LANA DEL REY
Did you know that there’s a tunnel under Ocean Blvd
Polydor
****
Tematski okrenut intimnim osobnim sjećanjima na obitelj spomenom djeda, bake, oca, brata, sestre, nećakinje… najočitiju u uvodnoj “The Grants” – jer Lana je rođena kao Elisabeth Grant – i “Sweet”, ali i o ljubavi, potencijalnom majčinstvu koje donosi i radost i strah, budućem životu, smrti… album je očekivano prožet koprenastom atmosferom i melankolijom. Novi album Lane Del Rey naprosto donosi rasne zgoditke pjevačice uvijek sklone emocionalnim iskazima (ovog puta izrazito osobnim), kao logičan nastavak prethodnog “Norman Fucking Rockwell”. Srećom on je i nastavak sklonosti posezanja za različitim žanrovskim (stilskim) predlošcima. Uz tekstove koji kao da su nastajali na dah nadovezujući se jedan na drugoga kao dokaz najava da je album nastajao kao “work in process”.
Uvodna “The Grants” stoga kreće kao a capella naglašen nježnom gitarom i klavijaturama te ovijen prozračnim gudačima kojima je dodan i gospel zbor. Kako to već biva – uzdižući broj u gotovo nabožne sfere u trenutke kad se u skladbi spominje pouka pastora da se na onaj svijet nose samo uspomene i sjećanja. I naslovna tema kao i cijeli album koristi istu dobitnu formulu s klavirom, gudačima i pozadinskim vokalima. Takva je i “Sweet”, dapače, još je “maznija” i nježnija – nikako sirupasto zaslađena – od prethodnog broja uz naslanjanja na tradiciju velikih filmskih tema iz produkcije Tin Pan Alleya. “A&W” (“American Whore”) je izniman sedmominutni zagrljaj folka s isposničkim aranžmanom, sugestivnim narativom, gugutavom elektronikom, nočekivanim zvučnim uletima (diverzijama) iznad beatova te se (i tematski logično naslanja) na “Judah Smith (interlude)”: temu s pastorovom propovijedi o tjelesnom grijehu, ovijenom krhkom klavirskom glazbenom ovojnicom okađenom elektronikom.
Neke pjesme se naslanjaju na soft rock kantautore iz sedamdesetih
“Candy Necklase” nastavlja niz emocijama i melankolijom natopljenih klavirsko/gudačkih balada kao odlična predigra za “Kintusgi”: temu s minimalističkom klavirskom pratnjom i vokalom u kojoj govori o smrti u obitelji, “Fingertips” je ambijentalno rasplinut broj u kojem Lana propitkuje strahove svog budućeg (potencijalnog) majčinstva. “Paris Texas” kreće pomalo neobično u ritmu valcera s klavirom i gudačima podsjećajući malko i na rani opus Suzane Vega, “Grandfather Please Stand On The Shoulders Of My Father” još jedna je klavirska laganica na temu obiteljskog naslijeđa, a “Let The Ligt In” – s akustičnom gitarom, gudačima i sintovima (je li tu i melotron?) – naslanja se na laganice soft rocka kantautora iz sedamdesetih.
Takva je i “Margaret” u kojoj su ruke dali Bleachers, grupa producenta Jacka Antonoffa dok “Let The Light In”, duet s Father John Mistyjem (koji zapravo tu drži “drugi glas”) na album donosi izvrsnu folky-soft rock stilizaciju. Uzgred rečeno, Father John Misty je svojim vlastitim albumima zacijelo kumovao ideji o raskošnim orkestracijama kao zvučnoj tapiseriji u podlozi najčešće isposničkih uleta gitare i klavira te sugestivnog Laninog vokala. “Fishtall” je nova šaputava i rasplinuta tema sa triphopastim beatovima u podlozi dok “Peppers” koristi sample “Angeline” Tommy Genesis. Zaključna “Taco Truck x VB” svojim akustičnim gitarskim uvodom na neki čudan način pak podsjeća na uvodne akorde “Stairway To Heaven” prije nego li se broj – s obilatom uporabom elektronike – razvije u pravcu Laninog starog hita “Venice Bitch”.
“Did you know that there’s a tunnel under Ocean Blvd” je baš reprezentativan album u dosadašnjoj diskografiji Lane Del Rey. Njegova dodatna vrijednost je svakako dojam iskrenosti, ogoljenosti do kraja i nepatvorene emocionalnosti “zapakirane” u istovremeno raskošnu i prigušenu te nikad pretencioznu zvučnu sliku.