Petak, 24 rujna, 2021

PARANGALL | “Imploding The Mirage” – Ubojiti i zarazni The Killers

"Eto nas na trasi nekog novog iskaza, nekog novog zagrljaja alter-rocka, vremešnih poučaka, stadionske energije i zaraznih melodija"

THE KILLERS
Imploding The Mirage
Island / Universal Music
*****

Da se žanrovi pa i uplivi različitih desetljeća mogu naći u istom talioničkom loncu iz kojeg procuri nova vraški dobra legura, pokazali su – valjda na zgražanje uvijek istih purista – The Killers friškim odličnim albumom „Imploding The Mirage“. Također su i na najbolji mogući način odgovorili na pitanje ima li budućnosti za bend čiji se friškiji albumi prodajom nisu mogli smjestiti uz bok ranih uspješnica, a pola članova utemeljitelja otišlo iz benda.

Jer, „Imploding The Mirage“ je u osnovi gotovo pa samostalan album Brandona Flowersa (kojem su ruke dali i stari članovi basist Mark Stoermer i bubnjar Ronnie Vanucci Jr. odradivši odlično posao) nastao uz pomoć brojnih gostujućih glazbenika.

Već je najavni singl „Caution“ pokazao da gotovo ambijentalni slapovi po uzoru na Ultravox u uvodu sjajno funkcioniraju kao „otvaranje“ izrazitog up-tempo rokerskog brzaca u kojem je i Springsteena i Toma Pettyja uz ubojit refren te sintove koji, uz jecaje odlične gitare u solu – za ne povjerovati! – Lindsday Buckinghama iz Fleetwood Maca, tako „izdajnički“ prizivaju duh osamdesetih. Prije nego li broj ponovo otkliže u smirujući fade-out.

Uvodna skladba „My Own Soul’s Warning“ ima sličan „ambijentalni“ uvod (s korijenima u krautrocku) prije nego li uleti moćni bas, raskalašeni istovremeno i retro i moderan (čitaj: danas sveprisutan) sint Jonathana Radoa te gitare broja koji vrišti svoju stadionsku himničnost. „Blowback“ vozi sto na sat uz moćni bas kao electro-rocker začinjen čak i mrvom countryja i gitarskim uletima a la George Harrison/Jeff Lynne te beatlesovskim vokalnim višeglasjima, a „Dying Breed“ ulazi u Springsteenove vode, no s krautrockerskim uvodom, retro začinima Radoa i ritmom koji s robusnim basom i bubnjarskim čekićanjem melje poput drobilice.

„Lightning Fields“ – tema posvećena roditeljima – s atmosferom i rješenjima na tragu Petera Gabriela i Kate Bush, nudi odličnu kolaboraciju s k.d.lang te senzacionalnu završnicu podržanu bogatim vokalima. „Fire On The Bone“ je tipičan funk a la Talking Heads sparen sa sintovima kakve su rabili i rani Simple Minds te refrenom koji ponovo ispovijeda srodstvo sa Springsteenom. Baš kao i „Running Towards A Place“ u kojem ponovo otklon od poetike E-Street benda daju „retro“ sintovi i efektni gitarski akcenti.

„My God“ nova je uspjela kolaboracija, ovog puta s Natalie Mering iz Weyes Blood koja je Flowersu (kao pozadinski vokal gotovo je sveprisutna na albumu) dala podršku u istovremeno moćno muskulativnoj te nježnoj skladbi čija je završnica obogaćena slojevitim višeglasjima. „When The Dreams Run Dry“ slično je postavljena s naizmjeničnim slaganjem lirskih dijelova i mišičavih ubrzanja te novom epskom završnicom koja nestaje u fade-outu, a zaključni naslovni broj gotovo da je ušće svega što se čulo do tada. S organskim spajanjima ambijentalnosti u uvodu, vokala koji na tren podsjeća i na Stevea Harleya iz zvjezdanih dana Cockney Rebel, rasne pop melodije, retro sazvučja, springsteenovske konstrukcije teme (ovog puta tu je i klavir na tragu Roya Bittana, stadionskog naboja, efektnih pozadinskih vokala… Eto nas na trasi nekog novog iskaza, nekog novog zagrljaja alter-rocka, vremešnih poučaka, stadionske energije i zaraznih melodija koje bi morale biti u temelju popa.

U svakom slučaju riječ je možda o najboljem albumu The Killersa i još jednom od zgoditaka ove čudne pandemijske godine.

Naslovna fotografija: Anton Corbijn // Universal Music

Pročitajte još...

DISTORZIJA | Jesen stiže tugo moja

Ovih dana svjetskim medijima (i društvenim mrežama) kruži podatak od oko 200 milijuna izravno ugroženih katastrofom koju je u ugostiteljskom sektoru izazvala pandemija

PARANGALL | Sunnysiders, The Bridges – Na sunčanoj strani bluesa

Mostovi u naslovu poveznica su koja premošćuje fizičke razdaljine glazbenika "razbacanih" po svijetu koji su - s istim korijenima u bluesu - sudjelovali na snimanju ovog albuma

PARANGALL | Taylor Swift, Folklore – Indie-folk za prste polizati

"Neočekivan i nenajavljen sjajan diskografski dar"

“S&M2” – Spoj metala i klasike kojeg obožava cijeli svijet!

Fenomenalni koncerti Metallice i Simfonijskog orkestra San Francisca dostupni su i u formatu albuma

Povezano

Pop gallaksija / Najbolji albumi 70-ih: Joni Mitchell (1.) – Prva petoljetka

Ako je odličan 'Ladies From A Canyon' koji se uspeo na vrhove rang lista te dao hit singlove 'Woodstock' i 'Big Yellow Taxi' bio uspjeli projekt tranzicije, slijedeći 'Blue' bio je pravo remek djelo. Objavljen 30. lipnja 1971. do danas stoji kao zacijelo najbolji album u njenom diskografskom opusu

Pop Gallaksija/Najbolji albumi 70-ih: David Bowie (6.) Heroes i Lodger

Mada se na 'Heroes' susreću tipičan bowievski art-rock te eksperimentalni 'ambijentalni' brojevi, album je nakon prvotnih mlakih kritika prigrljen kao jedan od ključnih i iznimno utjecajnih Bowievih albuma. No, slijedio je 'Lodger' - ništa slabiji projekt i zaključni dio 'berlinske trilogije'

Parangall: Elvis Castello & Attractions, Spanish model – Costellova uspješna ‘latinica’

Ako je želio pokazati da skladbe s njegovog sjajnog albuma iz 1978. i danas imaju snagu i uvjerljivost kao nekad te da s novim vokalima i novim miksom mogu proći kao komadi aktualne – i to vraški dobre – glazbe, Costello je u cijelosti uspio

Parangall: Šimun Matišić Quintet, Tribute to B.P.

'Tribut To B.P.' je album u kojem se ponizno klanja ostavštini izvornika svjestan njene vrijednosti i izvanvremenosti, no ne libeći se dati svoje viđenje. Formula je to koja bezgrješno prolazi kad god se originalima pristupa otvorena srca ali i otvorenih čakri kao kreativnih vrtloga vlastitih glazbenih nadahnuća

Ostavite komentar

Molimo upišite komentar
Molimo upišite vaše ime