Srijeda, 29 ožujka, 2023

PARANGALL | “Imploding The Mirage” – Ubojiti i zarazni The Killers

"Eto nas na trasi nekog novog iskaza, nekog novog zagrljaja alter-rocka, vremešnih poučaka, stadionske energije i zaraznih melodija"



THE KILLERS
Imploding The Mirage
Island / Universal Music
*****

Da se žanrovi pa i uplivi različitih desetljeća mogu naći u istom talioničkom loncu iz kojeg procuri nova vraški dobra legura, pokazali su – valjda na zgražanje uvijek istih purista – The Killers friškim odličnim albumom „Imploding The Mirage“. Također su i na najbolji mogući način odgovorili na pitanje ima li budućnosti za bend čiji se friškiji albumi prodajom nisu mogli smjestiti uz bok ranih uspješnica, a pola članova utemeljitelja otišlo iz benda.

Jer, „Imploding The Mirage“ je u osnovi gotovo pa samostalan album Brandona Flowersa (kojem su ruke dali i stari članovi basist Mark Stoermer i bubnjar Ronnie Vanucci Jr. odradivši odlično posao) nastao uz pomoć brojnih gostujućih glazbenika.

Već je najavni singl „Caution“ pokazao da gotovo ambijentalni slapovi po uzoru na Ultravox u uvodu sjajno funkcioniraju kao „otvaranje“ izrazitog up-tempo rokerskog brzaca u kojem je i Springsteena i Toma Pettyja uz ubojit refren te sintove koji, uz jecaje odlične gitare u solu – za ne povjerovati! – Lindsday Buckinghama iz Fleetwood Maca, tako „izdajnički“ prizivaju duh osamdesetih. Prije nego li broj ponovo otkliže u smirujući fade-out.

Uvodna skladba „My Own Soul’s Warning“ ima sličan „ambijentalni“ uvod (s korijenima u krautrocku) prije nego li uleti moćni bas, raskalašeni istovremeno i retro i moderan (čitaj: danas sveprisutan) sint Jonathana Radoa te gitare broja koji vrišti svoju stadionsku himničnost. „Blowback“ vozi sto na sat uz moćni bas kao electro-rocker začinjen čak i mrvom countryja i gitarskim uletima a la George Harrison/Jeff Lynne te beatlesovskim vokalnim višeglasjima, a „Dying Breed“ ulazi u Springsteenove vode, no s krautrockerskim uvodom, retro začinima Radoa i ritmom koji s robusnim basom i bubnjarskim čekićanjem melje poput drobilice.

„Lightning Fields“ – tema posvećena roditeljima – s atmosferom i rješenjima na tragu Petera Gabriela i Kate Bush, nudi odličnu kolaboraciju s k.d.lang te senzacionalnu završnicu podržanu bogatim vokalima. „Fire On The Bone“ je tipičan funk a la Talking Heads sparen sa sintovima kakve su rabili i rani Simple Minds te refrenom koji ponovo ispovijeda srodstvo sa Springsteenom. Baš kao i „Running Towards A Place“ u kojem ponovo otklon od poetike E-Street benda daju „retro“ sintovi i efektni gitarski akcenti.

„My God“ nova je uspjela kolaboracija, ovog puta s Natalie Mering iz Weyes Blood koja je Flowersu (kao pozadinski vokal gotovo je sveprisutna na albumu) dala podršku u istovremeno moćno muskulativnoj te nježnoj skladbi čija je završnica obogaćena slojevitim višeglasjima. „When The Dreams Run Dry“ slično je postavljena s naizmjeničnim slaganjem lirskih dijelova i mišičavih ubrzanja te novom epskom završnicom koja nestaje u fade-outu, a zaključni naslovni broj gotovo da je ušće svega što se čulo do tada. S organskim spajanjima ambijentalnosti u uvodu, vokala koji na tren podsjeća i na Stevea Harleya iz zvjezdanih dana Cockney Rebel, rasne pop melodije, retro sazvučja, springsteenovske konstrukcije teme (ovog puta tu je i klavir na tragu Roya Bittana, stadionskog naboja, efektnih pozadinskih vokala… Eto nas na trasi nekog novog iskaza, nekog novog zagrljaja alter-rocka, vremešnih poučaka, stadionske energije i zaraznih melodija koje bi morale biti u temelju popa.

U svakom slučaju riječ je možda o najboljem albumu The Killersa i još jednom od zgoditaka ove čudne pandemijske godine.

Naslovna fotografija: Anton Corbijn // Universal Music

Pročitajte još...

DISTORZIJA | Jesen stiže tugo moja

Ovih dana svjetskim medijima (i društvenim mrežama) kruži podatak od oko 200 milijuna izravno ugroženih katastrofom koju je u ugostiteljskom sektoru izazvala pandemija

PARANGALL | Sunnysiders, The Bridges – Na sunčanoj strani bluesa

Mostovi u naslovu poveznica su koja premošćuje fizičke razdaljine glazbenika "razbacanih" po svijetu koji su - s istim korijenima u bluesu - sudjelovali na snimanju ovog albuma

PARANGALL | Taylor Swift, Folklore – Indie-folk za prste polizati

"Neočekivan i nenajavljen sjajan diskografski dar"

“S&M2” – Spoj metala i klasike kojeg obožava cijeli svijet!

Fenomenalni koncerti Metallice i Simfonijskog orkestra San Francisca dostupni su i u formatu albuma

Povezano

Kritika pjesme: DEPECHE MODE: My Cosmos Is Mine

Dave Gahan i Martin Gore se mogu dalje upuštati u otkrivanje stvari s albuma, kao onih s kojima neće razvaljivati top ljestvice, ali će zasigurno zadržavati ne samo ortodoksne fanove

PARANGALL: DEPECHE MODE – Veći od života i smrti

'Memento Mori' je pokazao da je bend itekako dobro svjestan svih faza i zvučnih pečata koji su obilježili dugovječnu karijeru te da  vraški  dobro zna što s njima uraditi i danas. A – dao bih se kladiti – i u budućnosti

Kritika pjesme: Parni Valjak feat Igor Drvenkar – Moja glava, moja pravila

Akijeva sjena je previše nadvijena nad Husov autorski rad s Valjkom da bi mu itko osim eventualno sina Kikija Rahimovskog mogao sjesti u stolicu, zato su pri odluci nastavka s novim pjevačem, kao i Queen u post Mercury pojavama odvajali novi vokal od benda

Kritika videospota: Nika Turković- Sam(a)

Odabir balade 'Sam(a)' kao spot/singla za aktualni album ovog joj, odraslog, dijela karijere, čini se više nego dobro izvedenim postavljanjem na pozicije prve linije nekih novih imena hrvatskog urbanog popa

Ostavite komentar

Molimo upišite komentar
Molimo upišite vaše ime