Prvi hit singl Blood Sweat & Tears “You’ve Made Me So Vewry Happy” na današnji dan 12. travnja uspeo se do drugog mjesta Billboardove rang liste. Unatoč i kasnijim uspjesima i hvaljenim albumima BS&T nikad nisu singlovima zasjeli na sami vrh.
Godinu dana nakon debuta “Child Is Father To The Man”, Blood Sweat & Tears snimaju i na samom početku 1969. objavljuju eponimni drugi album. Dva izvrsna albuma nisu mogla biti različitija jedan od drugoga. Naravno zbog goleme razlike vokal Ala Koopera – klavijaturiste, pjevača i idejnog vođe prve inkarnacije banda – te glasa pridošlog pjevača Davida Clayton-Thomasa, zbog još tri nova glazbenika sada deveteročlanog banda te krucijalnog pomaka s Kooperovog bluesy jazza na komercijalno uspješniji amalgam rocka, folka, countryja, soula i bluesa kojem su dodani i klasika i jazz.
Zapravo, u drugoj fazi Blood Sweat & Tears su zadržali neke temeljne i dobitne sastojke Kooperove fuzijske jazzy-blues-rock vizije, no uz “popističkiji” pristup i moćniji vokal. Uzgred rečeno, Kooper je Blood Sweat & Tears napustio 1968. te zajedno s Mikeom Bloomfieldom i Stephenom Stillsom snimio kultni album “Super Session”, no na prvijencu je najzaslužniji za spajanje jazza, rocka i raskošnih pop orkestracija uz posvajanje utjecaja soula Motowna i bluesa. Bili su to više no solidni temelji za novu fazu u evoluciji banda.
Ipak je sve postalo moguće
Mada bi se iz ovih riječi dalo zaključiti da su Blood Sweat & Tears krenuli prema mainstreamu što je rezultiralo i dolaskom na vrh Billboardove liste albuma i Grammyjem za album godine, album “Blood Sweat & Tears” je bio daleko od tadašnje middle-of-the-road produkcije. Baš kao i od te godine dominantnog gitarskog psihodeličnog tripa. Da bi se pak moglo razumjeti kako je uspjeo doći na vrh rang liste albumu na kojem se našla trodijelna varijacija nadahnuta Erikom Satiem odnosno “Variations On A Theme By Erik Satie” ili gotovo dvanaestominutni jam jazz-blues rocka “Blues Part II” (u kojeg su uključeni djelići “Sunshine Of Your Love” Creama, vječni Dixonov “Spoonful” te Kooperova “Somethin’ Going On”), valja shvatiti kontekst tadašnje scene. Jer na njoj je unatoč dominantnoj psihodeliji – što pokazuje i šareni žanrovski izlog najuspješnijih i najvažnijih albuma iz 1969. – ipak sve postalo moguće. Čak i spajanja iskustva acid-rocka i folka, jazza i bluesa, zvuka big bandova i klasike…
Autorski brojevi s albuma bili su čisti zgodici. Balada “Some Times In Winter” Stevea Katza bila je uspjela stilizacija na razmeđu raskošnih aranžmana popa Brill Buildinga, big bandova i klasike te, s druge strane, rasnog folky-popa na tragu “kalifornijskih snova” grupa poput The Mamas & The Papas. Veliki hit “Spinning Wheel” kojeg je potpisao i sjajnom otpjevao David Clayton-Thomas bio je pak pop-rock broj sa soulom i jazzom nadahnutim puhačima, razigranim jazz ritmom, vodviljskim (beatlesovskim) umetcima te notom psihodelije. No albumu su pak poseban pečat dali coveri. Najprije odlično posvojena “Smiling Phases” Traffica pretvorena u rock brzac s puhačima i orguljama na tragu Memphis soula te jazzy klavirskim raspletom teme u maštovitoj improvizirajućoj dogradnji s obilatim promjenama ritmičkih predložaka.
Velike američke pjesmarice
“When I Die”, znana iz repertoara kantautorice Laure Nyro, u novom je čitanju još više naglasila meka srastanja lirskog folky uvoda (u novom čitanju s usnom harmonikom u country stilizaciji) te dramatičnog nastavka broja u maniri bogato orkestriranih soundtracka westerna iz pedesetih i šezdesetih godina. Dakako uz dodatak klavira koji kao da je snimljen u kakvom salonu na Divljem zapadu, perkusija koje imitiraju konjski topot te uleta puhača i neočekivani raspašoj na kraju broja. Još su dva standarda bila maštovito pročitana. “God Bless The Child” Billie Holiday odveden je u kozmičke sfere bluesa a hitoidna “You’ve Made Me So Very Happy” Brende Holloway izvučena iz organskog gordyjevskog zvuka izvornika u prostor dramatične balade s puhačim aranžmanom u kojem se zrcale tradicija big bandova, soula i atmosfera evergreenova “velike američke pjesmarice”.
Blood Sweat & Tears kojima je karijera krenula nizbrdo početkom sedamdesetih nakon što su pod pokroviteljstvom Nixonovea administracije krenuli na turneju „iza željezne zavjese“ (pa svirali i na Šalati u Zagrebu) te navukli gnjev post-hipijevske buntovne američke publike, nikad nisu bili jazz-rock band. Jer za razliku od “Milesove djece” (Tony Williams Lifetime, Return To Forever, Weather Report, Mahavishnu Orchestra…) koji su slijedili fuzijski jazz koji je doslovno eksplodirao na Davisovom “Bitches Brew”, bili su utemeljitelji mekšeg jazzy rocka (brass rocka) u kojem je bilo više naslanjanja na puhače big bandova, soula i rhythm and bluesa te folka i pop-rocka nego li Milesovog fuzijskog eksperimenta. Ipak, za sobom su zbog golemog komercijalnog uspjeha albuma “Blood Sweat & Tears” povukli mnoge: Chicago, The Ides Of March (koji im duguju nadahnuće za hit “Vehicle”), If… pa i domaće Mi u kasnoj fazi djelovanja.