Na današnji dan, 5. svibnja 1956., Elvis Presley je po prvi put dospio na vrh američke rang liste i pop i country singlova. Bio je to njegov globalni hit i vječna zelenjava, “Heartbreak Hotel”, prvijenac objavljen na novoj etiketi RCA Victor. Skladba je snimljena u Nashvilleu uz pomoć The Blue Moon Boys u kojem su bili gitarist Chet Atkins i pijanist Floyd Cramer. Uspjeh je bio golem te je “Heartbreak Hotel” bio prvi Elvisov singl prodan u višemilijunskoj nakladi.
Istog dana 1973. i David Bowie je imao svoj prvi album na vrhu engleske top liste. Bio je to “Aladdin Sane”. Bowie je nakon objavljivanja “Ziggyja” vozio sto na sat pa je osim brojnih koncerata zajedno s Mickom Ronsonom producirao nastupni album Loua Reeda “Transformer” (1972.), a godinu kasnije s Iggyjem producirao album Stoogesa “Raw Power”. Iste godine, 13. travnja na etiketi RCA a u produkciji Bowiea i Kena Scotta objavljuje “Aladdin Sane”. Album sa skladbama koje su nastale tijekom američke turneje (i donijele Bowieve impresije Amerike) polučio je golem uspjeh, došao na vrh britanske rang liste te dao dva britanska Top 5 singla: “Drive-In Saturday” i “Jean Genie”.
Poznata fotografija
Bio je to rasni album glam / hard rocka sa Spidersima pojačanim u studiju klaviristom Mikeom Garsonom te dodatnim saksofonistima i pozadinskim vokalima. Bowie je album nazvao “Američkom verzijom Ziggyja”. Ne samo stoga što su skladbe bile nadahnute američkom turnejom i špartanjima SAD-om već zbog prijeke potrebe da izbjegne zamku okoštavanja unutar samo jednog lika. Stoga je domislio Aladdina Sanea i novi image te fotografijom koja se našla na ovitku s naslikanom “munjom” koja dijeli lice na dva dijela sugerirajući suživot dvaju likova. Znana fotografija s oslikanom munjom koja lice dijeli na dva dijela sugerirala je i Bowievo raspoloženje na američkoj turneji koja ga je zbog dugih vožnji autobusom frustrirala, a dosegnutim stardomom i svirkom na pozornici veselila.
Glam rock
Prvi broj na albumu je “Watch The Man” nadahnut živim svirkama New York Dollsa, skladbom “Brown Sugar” Rolling Stonesa te (kao i ukupna zvukovnica albuma) njihovim “Exile On Main Street”. Stonesi su bili prisutni na lijepom broju skladbi albuma na kojem se našao i cover “Let’s Spend The Night Together”. Zapravo riječ je o svojevrsnom garažnom rock glamu sa Stonesima na tragu i Stonesa i Dollsa. Naslovnu “Aladdin Sane” pak otvara Garsonov avant-jazz klavir koji dominira cijelim eksperimentalnim art-rock brojem uz čudesan solo podržan saksofonom i orgazmičku završnicu.
Sjajna skladba ujedno i ključni broj albuma je na drugom polu od glam rocka prethodnog broja i slijedeće “Drive-in Saturday”. Potonja, nadahnuta doo-wop laganicama osim vokala je dobila i odlične Bowieve dionice saksofona i sintesajzera uz tekst koji je govorio o postapokaliptičnom svijetu u kojem su ljudi izgubili interes za seks.
“Panic In Detroit” je govorila o neredima u Detroitu (naravno, izvor je bilo sjećanje Iggyja Popa) te očekivano bila gitarski nabrijan glam broj, no s (neočekivanim) ritmom s naglašenim kongama na pola puta između patentiranih rješenja Boa Diddleya, latino utjecaja te obilatom podrškom ženskih pozadinskih vokala. A stranu albuma zaključila je “Cracked Actor” koju otvara prljavi hard rock-glam gitarski riff uz dominantnu ulogu Ronsona na cijelom broju.
Stilizacija istovremene avangardne
“Time” kojim počinje druga strana albuma nadahnut je Brelom uz kabaretsku notu s Garsonovim klavirom na tragu cabareta Kurta Weilla te jazza i Ronsonovim akcentima i solom te pozadinskim refrenima u sjajnoj završnici broja. Sama melodija se pak dijelom naslanja i na “All The Young Dudes”, no u osnovi riječ je o iznimnoj stilizaciji istovremeno avangardne i campom ozračene teme. “The Prettiest Star” izvorno objavljena kao singl još 1970. na albumu se našla u novoj verziji.
Posvećena Angie snimljena je u plesnom ritmu „antikne“ atmosfere s pozadinskim vokalima na tragu doo-woopa, Bowievom akustičnom gitarom te melodioznim Ronsonovim solom i Garsonovim klavirom i Bowievim saksofonom koji daju dodatnu patinu vremešnosti skladbi. Žestoka i ubrzana glam-rock izvedba “Let’s Spend The Night Together” (koja je dobila zanimljiv Garsonov klavirski dodatak i sintesajzer) svojevrsna je najava mega-uspješnog singla “Jean Genie”. Obdarena antologijskim Ronsonovim riffom potaknutim i Yardbirdsima i Boom Diddleyem, jedna od amblematskih Bowievih skladbi. Lik skladbe je inspiriran Iggyjem, no sama skladba i čuveni riff najviše duguju pjesmi Jacquesa Dutronca “La Fille du Père Noël” iz 1966. Zaključni broj albuma je balada “Lady Grinning Soul” otvorena klavirom u kojem se ćuti i duh španjolskih balada (čemu pridonosi gitara), francuske šansonjerske škole i – kako je kazao klavirist Garson – “malo Liszta”.
Izvedba je pak rasna demonstracija vokalnih sposobnosti koja ovaj, pomalo zaboravljeni biser, guraju u krug najbolje otpjevanih pjesama u golemom Bowievom portfelju.