‘Nije stvar u tome da je Lydon bio konzistentan. Stvar je u tome da je bio sloboda i da
je tu slobodu platio svakakvom cijenom od komercijalne nevidljivosti do kulturnog ismijavanje. Sada, u sedmom desetljeću, ta sloboda izgleda više kao pobjednički trofej
nego ikad.’ Napomena je ispisana prigodom 47. obljetnice osnivanja PiL-a.
Pitanje koje se uvijek iznova postavlja u kontekstu PiL-a, je li Johnny Lydon konzistentni genije ili fragmentarni talent koji je napravio dva-tri kapital-G-Velika albuma i onda proživio ostatak vremena od ugleda, kao većina mu suvremenika? Odgovor nije ni jedno ni drugo, a istodobno je oboje. PiL nije bio projektom jednog čovjeka već laboratorij ideja za koji je Lydon uvijek osiguravao kisik, ali su ga Wobble, Levene, Atkins, Smith, Edmonds i desetine suradnika punili sadržajem. Nešto kao stilski drugačijom refleksijom Mark E. Smitha i njegova The Falla. Kad laboratorij ima dobre kemičare, nastaje Metal Box. Kada nije, nastajali su manje važni albumi koji su ipak dokumentirali da sloboda znači i pravo na promašaj.
Punk je bio eksplozija, PiL posljedica, ali ona vrsta posljedice koja je zagrijala više gramofona nego originalna detonacija McLarrenovih boy punk bend momaka. Ako su Sex Pistolsi trebali biti Molotovljev koktel koji bukti pet minuta, Public Image Ltd. su četiri desetljeća stalno mijenjajući i tinjajući materijal.
Kad je 18. siječnja 1978. John Lydon stao pred TV kamere i izgovorio ono čuveno
‘Ever get the feeling you’ve been cheated?’, oproštajno je govorio ne samo publici Sex
Pistolsa već i čitavoj ideji punka koji nije bio ništa više od savršeno upakirane provokacije za površne. Manje od godinu dana kasnije s debitantskim singlom Public Image i albumom First Issue pokrenuo je jednu od najslobodnijih i najdosljednijih avangardnih avantura u popularnoj glazbi. Nitko tko je bio na Anarchy in the U.K. nije mogao predvidjeti Metal Box. I to je, u konačnici, bio cijeli smisao.
Album I 1978: Public Image: First Issue
Debi PiL-a treba čitati kao izjavu namjere ne kao gotov produkt. Lydon je okupio muzičare koji su više voljeli Carla Orffa i dub reggae od triton power akorda, gitarista Keitha Levenea koji je zamišljao gitaru kao izvor teksture a ne melodije i Jaha Wobbleja čiji je bas toliko duboko zvučao da mu reggae dub korijeni nisu mogli brisati prag. Album je neujednačen i namjerno neuredan. Devetominutni uvod Theme počinje s radio statistikama i Lydonovim pjevanjem o slobodi daje ton ploči po kojem ovo nije band već deklaracija. Uvredljivo kratak i nepostojeći album zaključuje Fodderstompf u kojoj se Lydon i Wobble otvoreno hvale koliko malo napora su uložili u snimanje. Nije šala.
Ključne pjesme
Public Image
Singl koji je redefinirao što post-punk može biti, bas na prvom planu, gitara kao oružje, Lydon kao tužilac.
Theme
Devetominutni eksperiment na koji bi mislili da je uvod nečega velikog; zapravo je uvod u same sebe.
Religion I/II
Dva stiha anticrkvene poezije, prvi govoreni, drugi urlani, rijetko da je antiinstitucionalizam zvučao ovako precizno.
Album II 1979: Metal Box
Izvorno objavljen u cilindričnoj metalnoj kutiji koja je sadržavala tri 45-RPM 12-inčna vinila/kutiji kojoj je svrha bila i fizički demonstrirati da ovo nije album koji možete staviti na policu pokraj Eaglesa, Metal Box je jedan od onih artefakata koji su promijenili koordinatni sustav popularne glazbe. Nije pretjerivanje. Nije nostalgija. Jednostavna činjenica. Jah Wobble je na ovom albumu dostigao nešto što malo koji basist prije ili poslije njega, po kojem bas nije pratnja, bas biva pjesma.
Na Poptonesu bas lebdi morbidno vedro dok Lydon opisuje scenu ubojstva iz perspektive leša u britanskom polju, na Careeringu se taj isti bas zvuk pretvara u distopijsku spiralu, na Albatrossu u halapljivi kontinuum. Keith Levene ne svira gitaru toliko koliko je tretira kao generator izobličenog zvuka koji se filtrira kroz ambijent. A Lydon je na vrhuncu koji nije ponovio ni na jednom kasnijem albumu. Swan Lake, koja se u nekim katalozima vodi kao Death Disco, jedna je od najhrabrijih pjesama ikad napisanih pod etiketom popularne glazbe, deformirani citat Čajkovskog spojen s Lydonovim opisom majčinog umiranja od raka. Ne kao metafora. Ne kao poetska sublimacija. Tek izvještaj.
Ključne pjesme
Albatross
Jedanaest minuta Wobbleovog basa koji tone prema središtu Zemlje, Lydon kao reflektor koji isijava vlastito preporođenje.
Memories
Briljantan primjer kako PiL može biti poprilično popastičan, a da pri tome ne učini niti jednu pop gestu.
Poptones
Vedra melodija, grozljivi tekst, struktura koja se vrti kao karuzel na napuštenom sajmu.
Swan Lake / Death Disco
Čajkovski prožet tugom jer mu majka umire.
Careering
Sci-fi kataklizma komprimirana u četiri minute, jedna od najhitovitijih pjesama koja nikad nije bila hit.
Album III 1981: The Flowers of Romance
Nakon odlaska Jah Wobbleja, Lydon i Levene su odlučili nema basa niti gitare kao melodijskog instrumenta, samo perkusija, tišine, vrpci snimljenih naopako, elektronike i Lydonovog glasa koji tutnji i ciči naizmjenično kao da razgovara sam sa sobom u praznom svetištu.
Producent Nick Launay tada još namještenik tonskog studija koji nitko drugi nije htio voditi s Lydonom stavio je sat na membrane bubnja i snimao ga kroz harmonizer s petnaestosekundnim odgodom, stvarajući insektoidni zvuk, tik-takajući metronomski “instrument” otvara album i daje mu ton glazbe koja odbija biti udobna. Simon Reynolds opisao je Flowers of Romance kao preteču post-rocka. Phil Collins je bio toliko fasciniran bubnjevima na ovom albumu da je angažirao Launaya za vlastite projekte i tako, posredno, PiL je suodgovoran za onaj razvikani “gated reverb” zvuk bubnjeva koji definira pop osamdesetih. Ironija je bila teška poput željeza u metalnoj kutiji. Naslovni singl ostaje jedno od najrevolucionarnijih momenata britanske pop glazbe obzirom da je Levene na nečem što samo formalno možemo nazvati gudačima, Atkins na perkusijama koje ne slijede ni jedan otkucaj uobičajen za rock, Lydon leprša između plača i urlika. Teško da je nešto u top 30 ikad zvučalo slično ovome.
Ključne pjesme
Flowers of Romance
Singl koji je sletio na 24. mjesto UK ljestvice zvučao je kao da dolazi s drugog planeta, gudači, kaotični ritam, Lydon kao šaman.
Four Enclosed Wall
Album otvara tik-takanjem namagnetiziranog sata i bubnjom koji udara jednom u minuti, gotovo nepodnošljivo.
Banging the Door
Jedina točka na albumu kad Levene uzima bas i napominje zašto je Wobble bio toliko bitan, ali i bez njega, funkcionira mračno savršeno.
Under the House
Primitivizam koji je utjecao na industrijska i post-rock kretanja sljedećeg desetljeća.
Album IV 1986: Album
Producent Bill Laswell bio je taj koji je izbacio Lydonov prvobitno odabrani bend i pozvao je Stevea Vaija na gitaru, Gingera Bakera na bubnjeve, Tonyja Williamsa na bubnjeve (da, istodobno dva legendarnih bubnjara), Ryuichi Sakamoto na Fairlight CMI, Bernie Worrell i Malachi Favors. Album koji se zove samo Album a ovisno o formatu prodaje zovao se i Compact Disc, Cassette ili 8-Track rezultat je jedne od najambicioznijih, najskupljih i najkomercijalnijih PiL-ovih sesija. Daleko je to od avangardnog minimalizma prethodnih albuma a ipak iz eklekticizma virilo je nešto neočekivano, jedna od najljepših PiL-ovih pjesama ikad. Rise, sagradena na riffu koji Vai svira kao da grize granit popratio je Lydonov tekst koji koliko god nije namjeravao biti motivacijski poster je završio kao upravo to: ‘Anger is an energy’.
Četiri riječi govorilo je o generacijama. Ostatak albuma oscilira između tvrđih rockerskih formata i egzotičnih world music inkluzija, nedovoljno radikalno da uzruja, nedovoljno pristupačno da postane mainstream. Kompromis koji, paradoksalno, funkcionira zahvaljujući zvijezdanoj postavi koja na ovome zvuči kao da se dobro zabavlja.
Ključne pjesme
Rise, ‘Anger is an energy’
Steve Vai, gated reverb, Lydon u formi kakvu dugujemo Bili Laswellovoj producentsko uredničkoj viziji.
Ease
Egzotični odmak od hard-rockerskog kalupa albuma, nesvakidašnji world music aranžman koji zvuči svježe i četrdeset godina kasnije.
FFF
Sirova, direktna, jedna od rijetkih točaka na albumu koja se ne stidi vlastitog impulsa.
Međurazdoblje 1987. – 2009.
Albumi Happy? (1987), 9 (1989) i That What Is Not (1992) čine period u kojemu se PiL komercijalno konsolidirao, a kritički rasplinuo. Singl This Is Not a Love Song (1983) bio je neočekivani plesni hit koji je nagovijestio da Lydon nije imun na dancefloor, ali ni to nije bila trajna orijentacija. Bend je zamrznuo aktivnosti 1992. i Lydon se vratio tek povremenim projektima i neizbježno, Sex Pistols reunionima.
Sedamnaestogodišnja pauza između raspada i reosnivanja bila je, u konačnici, prednost. PiL je izbjegao ono sporo posipanje pepelom koje karakterizira bandove koji nikad ne stanu. Kada se vratio 2009., vratio se s jasnim mandatom: ovo nije nostalgia tour. Ili barem ne samo to.
Ne propustiti iz ovog perioda
This Is Not a Love Song (1983 singl)
Dancefloor post-punk koji je stigao s neočekivane adrese i pogodio u metu.
Rules and Regulations (Happy?, 1987)
Kasne osamdesete, ali s dobro sačuvanom Lydonovom žučnošću.
Album IX 2012: This Is PiL
Povratnički album koji nimalo nije pokušao biti povratnički. This Is PiL nije Metal Box 2.0 niti nostalgično vježbanje starih mišića, tek album koji zvuči kao da Lydon i nova postava (Lu Edmonds na gitari, Bruce Smith na bubnjevima, Scott Firth na basu) svjesno redefiniraju što PiL u 21. stoljeću znači. Snimali su bez podrške diskografske kuće, sami su se financirali, a rezultat je bio u neku ruku slobodniji nego što je bio i Metal Box. Nema pritiska producenata koji žele singl, nema A&R menadžera koji traže ‘nešto za radio’, samo četvero muzičara koji igraju prema vlastitim pravilima.
Ključne pjesme
One Drop
Edmonds i Lydon grade tenziju dugo i strpljivo, a onda je puštaju, klasična PiL dinamika u suvremenom kaputu.
Deeper Water
Post-punk koji je zaboravio da post-punk mora biti mračan, paradoksalno je energičan i otvoren.
Album XI 2023: End of World
Najrecentniji PiL-ov album nastao je u sjeni Lydonove osobne tragedije. Njegova supruga Nora Foster, kojoj je bio njegovatelj, umrla je od Alzheimerove bolesti 2023. Lydon je bio previše rezerviran za direktnost, ali se osjeti ljudskost u nekim trenucima, osobito u pjesmi Hawaii koja je bila PiL-ov neuspješni pokušaj da predstavljaju Irsku na Eurosongu 2023., a koja Lydonov glas lomi na načine na koji nije bio slomljen ni na Death Discu. Album otvara Penge, vikinška antema imenom londonske četvrti (ili staro-danskog izraza za prljavi novac, ovisno kome vjerujete) i odmah postavlja ton. Lydon je i dalje ljut i dalje sarkastičan i dalje spreman demontirati vladu, militantni aktivizam i sve između. Nestalo je eventualne mladalačke teatralnosti; ostala je rezolucija čovjeka koji je preživio mnogo toga.
Ključne pjesme
Penge
Otvara album kao vikinška najava rata, Lydon growla, Edmonds zasijeca gitarom kao sjekirom.
Hawaii
Jedina PiL pjesma koja je natjerala ljude da plaču bez ironijskog odmaka, tiho i strašno iskreno.
End of World
Kakofonija zvuči upravo onako kako naslov obećava, Smith na bubnjevima kao jedini red u kaosu.
U zagrebačkoj Tvornici kulture, 19. svibnja Lydon, Edmonds, Firth i novi bubnjar Mark Roberts, obećaju zvuk glasniji nego ga pamtimo s ploča. Lydon će izgledati starije nego što pamtimo s fotografija. I neki novi klinci u publici koji su tek lani otkrili Metal Box shvatit će zbog čega ova glazba nije starila. Jer nije bila napravljena od materijala koji stari već od bijesa, slobode i odbijanja da bude nešto što netko drugi želi, a taj mod ne zastarijeva. Svaki bend koji ste ikad voljeli, a koji je zvučao kao da mu nije stalo što mislite, naučio je nešto od PiL-a. Svjesno ili ne.
A PIL su povijesno gledano oduvijek bili i ostali bitnijim bendom od Pistolsa.
Naslovna fotografija: Screenshot YouTube