Opatijski kantautor Dražen Turina Šajeta je bio veliki Đoletov fan. Čulo se to po načinu sklapanja vlastitih rima, stihova i izboru tema. Šajo je imao Đoletovu pažnju kad bi nastupao na opatijskoj ljetnoj pozornici te mu se zahvalio na back upu osobito ratnih godina kad među psima nije bilo popularno zboriti kontra rata. I, kao mnogi ljudi ovih prostora i drugih vremena, imao je neki osobni trenutak s Autorom, njegovim pjesmama, pričama, likovima, stihom. Onaj privatni trenutak i gubitak Đoletovim odlaskom kanalizirao je u pjesmu direktne posvete, napisanu par dana nakon smrti, ali uz davanje joj vremena ležarine.
Poslužio se Šajo Đoletovim šmiranjem, likovima, dramskim momentima i punktovima, štucalo se po salašima, ringišpilima, lipama, dunjama. Nema mjesta gledanja u namjeru i čestitost iste. I tamburaša se začuje. Ali se također na praktičnom primjeru uočava drastična razlika u izvedbi fana i velemajstora, kako sam Šajo samokritično primijeti. Osim što nije osobito siguran pjevač Šajine emo skice Đoletu pate od manjka autentike. Šajo zna školski sabrati rime i zbrajati ih u Đole modu, ali rezultat zvuči kao da ste ChatGPT 3 naredili napiši pjesmu poput Đoleta Balaševića. Naime, od kvalitete rima do metrike stiha te snage Šajinih lirskih tribute skica i oslonca na original razlika od storytellera do storytellera je ono mitsko Panonsko more. Za utjehu, emocija je čista i namjera se računa.
7/10