Na današnji dan 1940. rođen je Bob Zimmerman alias Bob Dylan. O Dylanu je napisano bezbroj kartica teksta (a i sam sam ih napisao nekoliko stotina) i objavljen lijepi naramak knjiga, no nije zgorega još jednom podsjetiti da je riječ – uz Beatlese – o jednoj od najznačajnijih i najutjecajnijih figura popularne glazbe 20. stoljeća.
S drsko bogatom diskografijom koja se protegnula i na peto desetljeće te sa ugledom hodajuće institucije rock and rolla, Bob Dylan je jedan od neprijepornih velikana popularne glazbe i pop kulture 20. stoljeća oko čije se središnje pozicije na zidu slavnih nitko ne buni. Posve je drugačije kada na red dođu prosudbe o Dylanovim albumima.
Poznajem ozbiljne ljude koji bi potegnuli i pištolj ne bi li osnažili svoj izbor remek djela “Blood On The Tracks” ili pak sjajnog trubadurskog country-rock albuma “Nashville Skyline”, ali također i okorjele dylanofile koji ne štedeći grlo agitiraju za trolist ranih albuma: “Freewheelin’ Bob Dylan”, “Times They Are A-Changin'” i “Another Side Of Bob Dylan”. Doduše fanatičnih pristaša kasnijih projekata poput “John Wesley Hardin” ili “Basement Tapes” ima nešto manje, ali su jednako uvjerljivi i glasni. Zašto? Pa naprosto stoga što Bob Dylan tijekom šezdesetih nije imao ni jedan loš pa ni osrednji album.
Dylan je bio dio promjene
U svojoj “Night Beat – A Shadow History Of Rock and Roll”, Mikal Gilmore je u poglavlju posvećenome Dylanu zapisao: “Ako je postojala središnja poruka na Dylanovim ranim albumima možda je to bila misao da nije lako razumnom i poštenom čeljadetu živjeti u društvu koje slavi svoja naglavačke okrenuta izvorna načela.” Tvrdeći da je Dylan svojim skladbama suočio Američane sa stvarnošću koja, umjesto ideja zajedništva i demokracije, veliča politiku sebičnosti i smrti, Gilmore je istaknuo njegovu presudnu ulogu u širenju izražajnih mogućnosti popularne glazbe pa čak i utemeljenju jednog njenog posebnog razreda: “glazbenike savjesti”.
Trima albumima iz svoje zrele faze 1965. i početkom 1966.– zadržavši iznimnu razinu tekstova – učinio je još više. Bio je očito nadahnut strukturom skladbe Beatlesa (koje je upoznao za njihovog drugog dolaska u Ameriku 28. kolovoza), ali i njihovim globalnim fenomenom koji je doveo do bujanja američke rock scene te, s druge strane, pod utjecajem i britanskih “invazijskih snaga” predvođenih Stonesima i Animalsima. Oni su pak bijelim američkim klincima iznova “otkrili” rock temeljen na pozajmicama R&B riffova i blues dvanaestice a Dylana podsjetili na tinejdžerske godine kad se divio Buddyju Hollyju. Ili, kako to piše Dylanov biograf Howard Sounes, susret Beatlesa i Dylana imao je golem značaj za obje strane. Jer, veli, nakon susreta “Dylan je je u svoju glazbu uveo beatlesovski rock’n’roll a Beatlesi počeli pisati tekstove koji su imali ozbiljnost i dubinu Dylanovih tekstova”. Ili, najkraće rečeno, nakon povijesnog susreta – Dylan se amplificirao!
Skori krah i iluzije
Ako su dylanovski folk rock na albumu “Bringing It All Back Home” i sama glazba s “Highway 61 Revisited” potaknuli Byrdse na kovanje vlastitog fuzijskog iskaza koji će postati temelj nove američke scene, Dylanovi su tekstovi bili jednako utjecajni. Bilo da su ih prihvatili Lennon i McCartney ili pak glazbenici s kalifornijske scene, oni su zauvijek promijenili način pisanja rock skladbi. Donijevši ujedno i cijeli paket novih tema. A onda je došao “Blonde On Blonde” (objavljen u kolovozu 1966.) koji je upisan u povijest rocka kao prvi dvostruki album nekog od vodećih rock-autora/izvođača. Bio je to fascinantan plod Dylanove studijske kolaboracije s novim suradnicima. Rick Danko, Robbie Robertson, Richard Manuel, Levon Helm i Garth Hudson su se na “Blonde On Blonde” priključili ionako impresivnoj ekipi suradnika te brojnim nešvilskim session-glazbenicima. Čak da je samo dao skladbe “Just Like A Woman”, “Visions Of Joanna” ili “I Want You”, “Blonde On Blonde” bi zavrijedio najvišu moguću ocjenu.
No, znajući što se sve događalo prije i poslije albuma odnosno za frenetični tempo koji mu je prethodio te dugotrajni Dylanov oporavak nakon motociklističke nesreće poslije kojega je uskrsnuo jedan zreliji i “smireniji” Dylan, “Blonde On Blonde” nije teško danas pročitati kao reprezentativno finale prve faze u Dylanovoj diskografiji. Album je u mnogome nastavak glazbenih vibracija i nadahnuća prethodnika no bez njegove neposrednosti i žestine, zamišljen i odrađen kao zreli i promišljeni komad vrhunskog rukopisa s mekim srastanjima folka, rocka, bluesa, countryja pa i popa. Bio je to čudesan album nastao prije “ljeta ljubavi”, festivala u Woodstocku te posvemašnje dominacije psihodelije, ali i skorog kraha utopijskih ideja i iluzija koje je baš Dylan trolistom albuma tako dobro prepoznao i utjelovio.
Naravno Dylan je nastavio nizati sjajne (ili “samo” dobre) albume i u svim kasnijim dekadama, u devedesetima započeo novi fascinantan niz redom iznimnih projekata, no – priznajem – osobno su mi i danas najbliži srcu albumi iz šezdesetih. Uključujući i zaključni “Nashville Skyline”.