Na pitanje kakav je tebi Paulo Coelho, prijateljica odgovora kao iz topa – kao Balašević. Hm, stvarno? Na prvu sam se čak i uvrijedila, jer Balaševića stvarno volim, a Coelho mi je uglavnom bio lektira za plažu. Ali, da, realno njegove pozitivno ispričane priče o često tužnim životima, traženju sebe izvan društvenih okvira – stvarno imaju globalni reach kao Balašević kod nas. Svi ga znaju. Neki vole Coelha, nekima je previše banalan jer podilazi masama, ali on traje i traje. Do sada je objavio 28 romana i dalje je jedan od najprodavanijih i najprevođenijih pisaca. Što znači da je jako dobro pogodio neku kolektivnu nit na koju se masovna publika može spojiti – i pronaći neki dio sebe.
Konstantno koketira između realnosti i očekivanja društva
U maniri sapunica iz kolekcije Televisa presenta, na njegove se romane ili navučeš ili ne. Meni su trenutno zanimljivi zbog jednog predavanja o njegovim načinima prezentacija žena. I to raznih žena u raznim ulogama. On kroz svoja djela zapravo opisuje ono što je stereotipna istina za brojna društva – vječiti sukob nas i njih, povlaštenih i potlačenih, a i onih koji traže svoju istinu, bez obzira u kakvom su društvu rođeni. Zapravo, manje-više konstantno koketira između realnosti i očekivanja društva te neke borbe za vlastitu slobodu i samoostvarenje. Tako mi je i došao ponovno u fokus – zbog potrage za odgovorom o tome kakve on zapravo narative o ženama transferira masovnoj publici.
Činjenica je da se iz perspektive prikaza žene, kombinacija stereotipno prikazane uloge studentice, ljubavnice, vještice, samohrane majke, špijunke, prostitutke i ine u potrazi za “boljom i osnaženom verzijom sebe” pokazala kao uspješan recept na tržištu prodaja mantri o boljem i svrsishodnijem životu. Ljude zanimaju oni koji se potrude biti drugačiji, barem malo.
Priča o prostitutki
Evo samo jednog primjera, onog o imidžu prostitutke kroz koju Coelho portretira život na margini društva. “Prostitucija se ne može uspoređivati s drugim zanimanjima: početnice zarađuju više, zato je uvijek najbolje glumiti početnicu. (…) Vrijednost prostitutke opada s godinama, ona gubi svoju privlačnost. Što je žena mlađa, to je traženija među klijentima. Kada ostari, suočava se s dvostrukom marginalizacijom i postaje “druga” među već marginaliziranom i potlačenom grupom (…)“. (Coelho, 2003). Ovo je samo štiklec priče koju kroz svoj život priča Marija, prostitutka iz Coelhovog romana Jedanaest minuta. Marija u ranoj mladosti doživljava ljubavno razočaranje što ju već tada zacementira u uvjerenju da je ljubav samo patnja.
Zbog slučajnog susreta u Rio de Janeiru, seli iz Brazila u Švicarsku u nadi da će tamo postati uspješna i bogata. Umjesto toga – postaje prostitutka. Njezina priča u sebi nosi narativ podređenosti žene kao ljudske vrste – žene koja postaje objekt muškog zadovoljavanja. Marija je sanjala o blagodatima i luksuznom životu, što je i dobila zahvaljujući prostituciji.
Borba za svrhu izabranog puta
Coelho pritom njezinu priču plete kroz pokušaje nadrastanja svakodnevice. Marija je uvjerila samu sebe da je biti prostitutka profesija kao bilo koja druga, u kojoj djelatnici često međusobno osjećaju ljubomoru ili zavist jedni prema drugima, zbog boljih rezultata. Nosi crno kako bi se više svidjela klijentima, zarađuje više i u kraćem vremenskom roku nego što je to moguće u nekoj drugoj profesiji. A kako bi to mogla, morala se razumom i tijelom odvojiti od sebe iznutra i onih dubokih osjećaja o sebi i svijetu, te je te osjećaje i promišljala proživljavala samo kroz odnos sebe i svog dnevnika.
Ona je pisala o ljubavi, pokušavajući samoj sebi objasniti smisao života, ali i posla kojim se bavi. Zapravo se cijelo vrijeme bori pronaći neku višu svrhu puta koji je sama odabrala. Jer da, ona je odabrala taj put – “Ne žalim se. Još uvijek nisam žrtva. Mogla sam napustiti restoran s očuvanim dostojanstvom, ali i praznim novčanikom (Coelho, 2003.), zapisala je tako u dnevniku nakon prvog iskustva.
U konačnici, taj posao je sama sebi prezentirala kao bilo koje druge zanimanje, racionalizirajući sve čime se susretala – niti je u šefu vidjela ljigavca koji ju koristi, niti je primjerice o sadističkoj vezi s Terenceom razmišljala kroz poniženja koja joj je on tijekom seansi priskrbio. Zahvaljujući vlastitom tumačenju sebe sebi, Marija je uvjerila samu sebe da je slobodna i to na način koji njoj odgovara. Sve dok joj susret sa slikarom Ralfom Hartom nije protresao tu viziju života u kojem je oslobođena patnji zbog ljubavi. Odnosno viziju života u kojem se nije vezivala, nije patila zbog izdaja i povreda, sve se svodilo na jedanaest minuta i promišljanja o ljubavi i slobodi. No, neću dalje spojlati, ako netko želi uzeti knjigu u ruke.
Stvarna sloboda života
Ukratko, Marija je to što ju muškarci (klijenti) tretiraju kao objekt zapravo gledala kao ono što oni i inače često čine – biraju žene po izgledu, kilama, godinama i inim varijablama ne bi li zadovoljili sebe. Sve je to objektivizacija ženskog tijela, pri čemu je prostitucija naravno krajnost.
Ne znam je li mi ta priča o Mariji prenijela više tuge ili razumijevanja o borbi žene u patrijarhalnom društvu u kojoj je njezina svrha služiti zadovoljenju drugih. Možda sam bolje razumjela kako je biti na margini i kako je lako kliznuti u samoobjašnjenja koja nas amnestiraju od nekog dubljeg poštivanja sebe. S druge strane, iako je roman Jedanaest minuta priča o prostitutki koja tako postiže lagodniji život, brojne su prostitucije u današnjem društvu. Brojni će u nekom trenutku dati neki dio sebe, ne bi li dobili veću zaradu, višu funkciju ili ine pogodnosti. I pritom će poput Marije razviti neku svoju mentalnu samoobranu kojom će sebi opravdati sebe – i razviti neku svoju otpornost. I zapravo, svatko ima pravo na svoju konstrukciju slike svog života – to stvarno jest sloboda.
Naslovna fotografija: Paulo Coelho