Shvatiti što to pokreće i čini vitalnim Micka Jaggera (80), Keitha “Keefa” Richardsa (78) i Ronnieja Wooda (76) kao posljednje preživjele Stonese, pitanje je za metafizičare i medicinu više nego pop kulturna filozofiranja.
I traženje odgovora na pitanje kako to da u vrijeme solidne jeseni života rade nove studijske materijale nazvane “Hackney Diamonds” na kojima su uz Paula McCartneya, Stevie Wondera, Lady Gagu, ugostili i ranijeg Stones originala Billa Wymana. I da ih do druge polovice listopada kada je datiran izlazak najavljuju pjesmom koja zvuči životnije i energičnije od 90% unuka im na glazbenoj sceni. U produkciji čestog suradnika Dona Wasa, Stonesi zvuče na prvom singlu tako moćno i catchy da biologija dolazi u pitanje. Uz prepoznatljiv gitaristički rukopis i Mickovu liriku ova varijanta zamolbe da se ne ljutite na njih prošla je kao zamolba za oprost bez problema.
Obasuti pohvalama kritike i zapljusnuti superlativima koji ih povlače uz “Start Me Up” tip hita, pitanje je kojim se zabavljaju mnogi ne samo fanovi Rolling Stonesa, već i ljudi zainteresirani za pop kulturu onako u prolazu. Kojima isto nije moglo promaći riffologije pjesme i video spota “Angry“.
Kako što manje razgovarati?
U samo jedan dan od premijere na You Tubeu skupit će preko 10 milijuna pogleda. Uz sjajnu foru s jumbo plakatima i bujne plavuše, mlade glumice Sydney Sweeney koja tijekom drive by-a autom poznatim bulevarom plazi jezik na djedovinu.
Prilikom nedavne najave “Hackney Diamonds”, prvog nakon 18-godišnje pauze od “A Bigger Bang” i nekoliko godina od albuma obrada blues klasika “Blue & Lonesome” za koji se dosad činilo da je njihovo opraštanje. U razgovoru na stageu s Jimmyjem Fallonom, na pitanje publike kako ste tako dugo ostali skupa, duže nego slušatelji u brakovima, kaže Mick naučili smo kako što manje razgovarati. A Keef do njega pukne od smijeha.
Parafraza je to jednog od novinarskih pitanja i odgovora lani preminulog im bubnjara Charlieja Wattsa kad ih u dokumentarcu povodom tada četvrt stoljeća trajanja “25X5” pitaju koja je tajna njihova uspjeha. On šeretski i britanski cinično s jedva zadržanim naznakama osmijeha s ruba usana odgovara – paaa, radili smo realno 5 godina od toga, a uspješno se izbjegavali ostalih 20.
Svojevrsno pomirenje
Metafora svega što valja i ne valja u svijetu rock and rolla, institucija dinosaurusa i dioničkog društva glazbe u bitnom stadiju izumiranja tokom novog milenija, njihova tajna je ljubav spram glazbe. Obzirom da su financijski već dekadama osigurali i nekoliko generacija svojih obitelji unaprijed, lova nije ono što pokreće. Nešto je veće. Fenomenologija trajanja Stonesa, koliko se god zafrkavali je u uspješnom niveliranju i micanju jedni od drugih kad bi prijetilo raspadom i krizama.
Kao što je bila ona sredinom osamdesetih, kada se na relaciji Glimmer Twinsa dogodilo puno grdih riječi i zamjeranja te se kreativni nukleus Jagger Richards morao ohladiti jedan od drugog što samostalnim albumima što pauziranjem komunikacije. Odraz tih stanja mogao se osjetiti na albumima “Undercover”, “Dirty Works”, a svojevrsno pomirenje ponovnim ulaskom u studio sa “Steel Wheels” albumom.
Ono što je ostala konstanta u tim ups and downovima njihova isplaženog jezika i trajanja je odgovornost prema glazbi i daru kreativnosti, toj iskri koja ih pokreće, kotrlja i čini The. Rolling. Stonesima.
Bend koji je za sobom ostavio remek djela
Bilo da je u pitanju ljutnja, bijes, ljubav, sreća, paradiranje ili koja treća emocija, bend koji je za sobom ostavio nekoliko remek djela albuma (“Beggars Banquet”, “Exile On Main Street”, “Sticky Fingers”, “Let It Bleed”), niske ništa manje odličnih rock djela šezdesetih, sedamdesetih, devedesetih i novomilenijskih. Ili pjesama koje su krojile ne samo pop kulturu prošlog stoljeća već ih kompozitorski stavljale uz bok s velemajstorima klasike ranijih stoljeća, kao što su “Gimme Shelter”, “Jumpin Jack Flash”, “Sympathy For The Devil”. Ako ostanemo onkraj masovnih klasika poput “Satisfaction” i sličnih trademarkova karijere kada su ih PR-izirali kao “ružne, prljave i zle” antipode urednije počešljanim i zapakiranim Beatlesima.
Uz novu i vjerojatno posljednju epizodu tog bjelačkog roots rock i blues benda, sve više je fascinantno samo ih promatrati i guštati više nego shvaćati. Ponekad je namjesto odgovora na pitanje “kako” dovoljno samo uživati u poklonu.