Otprilike u isto vrijeme, prije godinu dana, svijet je saznao za tragičnu sudbinu mlade
djevojke. Vijest nije bila o njezinom životu, već, nažalost, o njezinom kraju. U Iranu, gdje se sudbina žena njiše na krhkoj niti između tradicije, religije i društvenih očekivanja, priča o Mahsi Amini odjeknula je snažno. Mahsa nije više s nama, njezina mladost i život prekinuti su zbog hijaba koji nije nosila ‘pravilno’. Smrt postala je simbol otpora, potaknuvši val pobune među iranskim ženama.
A onda, godinu dana kasnije, Iran je ponovno u globalnim vijestima. Ali ova vijest nije kao druge, ova je o nagradi, Nobelovoj. Nagrada je dodijeljena ženi koja iz svoje zatvorske ćelije, odvojena od voljenih i slobode, šalje snažnu poruku o pravima i slobodi svih nas. Ime joj je Narges Mohammadi. ‘Unatoč visokim i neprobojnim zidovima zatvora koji mi blokiraju pogled, moram ostati fokusirana na budućnost koja je pred nama’, izjavila je Mohammadi u intervjuu za The Times.
Priče o beskompromisnoj borbi za slobodu i ljudska prava u sjeni individualizma
U globalnom kontekstu u kojem individualizam stoji kao neprikosnoveni vladar, priče poput
onih o Mahsi i Narges često mnogima ostaju nezamijećene, skrivene u sjeni vlastitih potreba. No, priče Mahse Amini i Narges Mohammadi kriju univerzalnu istinu. Iako različite, njihove sudbine simboliziraju isti princip: beskompromisnu borbu za slobodu i ljudska prava. One pričaju priču o otporu i borbi koja iziskuje golemu hrabrost, a čija je cijena golema. Pričaju i o tome što sve danas u rukama tirana, vlasti, ali i idealista – znači biti čovjek, što znači biti (ne)slobodan i što znači biti odgovoran – ne samo za sebe, već i za one koji nemaju glas, za one čija se borba često odvija u sjeni.
U to ime, Narges Mohammadi dobila je ove godine Nobelovu nagradu. Mohammadi,
najistaknutija aktivistica za ljudska prava u Iranu, posvetila je inače svoj život, karijeru, sve što ima borbi protiv državne represije, s posebnim naglaskom na ženska prava. Rođena je 1972. u Zanjanu, iranskom gradu, u obitelji srednjeg socijalnog statusa, sedam godina prije nego što će Iran doživjeti tektonske promjene uzrokovane Revolucijom. Već u ranim
godinama, Narges je upijala slike koje će neizbježno oblikovati njen put. Svaki tjedan, majka bi pažljivo birala voće za posjetu bratu u zatvoru, a tišina doma bi se nadvila kad bi radio prenosio imena onih koje su vlasti pogubile.
Te scene iz djetinjstva ukorijenile su se u Nargesinoj svijesti, postavši kamen-temeljac budućeg aktivizma. Majčine riječi ‘Nemoj nikada postati protivnicom vlasti,’ zvuče danas prilično proročki. Bile su to riječi upozorenja, izgovorene u strahu od nemilosrdnog sustava koji ne prašta otpor. No, majka u tom trenutku nije mogla znati da je njenom kćerkom začeta iskra nepokolebljivosti i hrabrosti, te da je spremna platiti visoku cijenu za pravdu i slobodu, cijenu koja se, bez obzira na sve, ne može izmjeriti.
Nargesina tiha snaga u egzilu
Postoje tako te neke žene čija je hrabrost nepokolebljivija od najstrožih tiranija. ‘Svjetla nagrade bit će posveta desetljećima rada moje supruge, ali priznanje koje stiže s Nobelom bit će veće od Narges same,’ rekao je njezin suprug povodom Nobelove nagrade. Inače, dok zidovi teheranskog zatvora skrivaju Narges od svijeta, njezin muž, Taghi Rahmani, i njihovo dvoje djece, šesnaestogodišnji blizanci Ali i Kiana, nalaze utjehu u egzilu, u hladnoj i udaljenoj Francuskoj. Osam godina prošlo je otkako je Narges posljednji put pogledala u oči svoje djece, osjetila njihov smijeh, utjehu i snagu.
View this post on Instagram
Narges Mohammadi započela je inače aktivizam prije trideset i dvije godine kao studentica fizike na sveučilištu u Qazvinu. Već tada, njezin je primarni cilj bio borba protiv vjerske tiranije koja, kombinirana s tradicijom i društvenim običajima, rezultira ozbiljnom represijom nad ženama u Iranu. Tijekom tih ranih dana, upoznala je svog budućeg supruga na tajnim predavanjima o civilnom društvu. Život im nije pružio puno prilika za mir i sreću. Većinu vremena svog braka proveli su ili u zatvoru ili razdvojeni zbog svojih aktivističkih uloga, a njihova su djeca odrasla bez prisutnosti oba roditelja.
Borba, solidarnost i neprocjenjivost ljudskih prava
No Narges nije usamljena ratnica u bitci za ljudska prava i slobodu. Njezine korake slijedi
sjena velike Shirin Ebadi, prve Iranke okićene Nobelovom nagradom za mir 2003. godine.
Ebadi pritom ne utjelovljuje samo mentoricu, već i blisku kolegicu, saveznicu u borbi, koja je rame uz rame s Narges stajala u Centru za zaštitu ljudskih prava, sve do njegovog brutalnog gašenja 2009. godine. I to je samo jedna od teških, ali snažnih priča.
U našem svijetu gdje se pojam slobode olako izgovara i još lakše zanemaruje, iranske priče
poput ove o Narges i Shirin vitalno su važne. One nisu pripovijest o udaljenom, stranom
svijetu; one su ogledalo koje reflektira suštinu slobode, neizmjernu vrijednost i teret odgovornosti. Takva odgovornost nije apstraktan koncept. Njihova se borba, jednako kao i
odanost ideji slobode i pravde skupo plaćaju, stoga se pravi smisao i vrijednost ne smiju
izgubiti u prijevodu. Prijevodu između naših i njihovih života.