Na današnji dan, 2. studenog 1967., Cream su objavili svoj drugi studijski album naslovljen “Disraeli Gears”. Album je snimljen u Atlantic studiju (gdje je Aretha snimala “Lady Soul”, na kojem je i Clapton gostovao) u produkciji Felixa Pappalardija te sa znanim Tonyjem Dowdom kao tonskim majstorom, dospio je među Top 5 s obje strane Atlantika.
“Disraeli Gears” je donio “Strange Brew”, izvorno zamišljen kao klasična blues “dvanaestica” koju je Pappalardi pretumbao, a Clapton je dodao solo u maniri Alberta Kinga. Također su se istaknule pjesme “Tales Of Brave Ulysses” i “Sunshine Of Your Love”, nove hitove i koncertne standarde koji su oduševljavali, posebno američku publiku. Album je sniman brzo, no umjesto ljeti, objavljen je krajem godine jer su u Atlanticu odustali od planiranog omota, a album su prepakirali u novi, odličan psihodelični omot Martina Sharpa. Bio je to pun pogodak.
Cream hara Amerikom
Iako je album imao niz vrlo dobrih brojeva, Cream su na koncertima uglavnom izvodili samo “Tales Of Brave Ulysses”, “Sunshine Of Your Love” i “We’re Going Wrong”, dajući prednost produženim jamovima, umjesto konciznijim pjesmama sa pop melodijom, poput sjajne “Strange Brew”, “World Of Pain”, “Dance The Night Away” i “Blue Condition”. “We’re Going Wrong” bila je tipičan creamovski broj s melankoličnim uvodom, uz Gingerov bubanj sto na sat, akcente gitare i basa, postupno dobiva Claptonove solo umetke te je gotovo pa “predigra” za eksplozivniji “Outside Woman Blues” koji je na albumu slijedio.
Nakon završetka snimanja, Cream – sada kao headlineri – ponovno haraju Amerikom na turneji i oduševljavaju publiku svojim dvadesetominutnim jamovima, “Spoonful”, “I’m So Glad”, “Sweet Wine”, u San Franciscu i Los Angelesu. Zanimljivo je da Clapton – kojeg su prihvatili kao novo utjecajno gitarističko božanstvo psihodeličnog blues rocka – nije baš bio sklon tadašnjoj sceni Zapadne obale. U autobiografiji tako veli da je prilično prezirao rock’n’roll tamošnje scene. “U to vrijeme jednostavno nisam razumio što oni rade i njihov zvuk smatrao sam nekako drugorazrednim… Zapravo, većinu onodobnih omiljenih priča o psihodeliji smatrao sam prilično dosadnim”, piše Clapton.
No sviđali su mu se Buffalo Springfield i Moby Grape. Psihodelična scena ipak je utjecala na Claptona i bend pa su, kako je sam priznao, nakon iskustva svirki u Fillmoreu, prigrlili duga sola uz improvizacije svakog od glazbenika koji bi u nekom trenutku “krenuo svojim putem”. Sreli bi se – svjedoči Clapton – “samo na onim glazbenim točkama gdje su nam se harmonije poklapale… Bila je to čista glazba!”.