Na današnji dan, 14. travnja 1970., Creedence Clearwater Revival održali su svoj prvi londonski (britanski) koncert u Royal Albert Hallu. Nakon njega mega uspješan band osvojio je dah i londonsku publiku. Ne bez razloga, jer CCR su u Englesku stigli s naramkom sjajnih albuma i, pokazalo se vječnih hitova. Uostalom, još od kada je u siječnju 1969. objavljen “Bayou Country”, drugi album Creedence Clearwater Revival, zacijelo je svakome s malo soli u glavi i glazbe u ušima moglo biti jasno da je družina braće Johna i Toma Fogertyja te basiste Stu Cooka i bubnjara Douga Clifforda mnogo više od još jedne psihodelijom, rhythm and bluesom i utjecajima “britanske invazije” nadahnute atrakcije.
Ili naprosto benda kojem se nakon višegodišnjeg djelovanja na lokalnoj klupskoj sceni San Francisca i bliže okolice “posrećilo” s coverom “I Put A Spell Of You” Screamin’ Jay Hawkinsa i obradom starog rockabilly broja Dalea Hawkinsa “Suzy Q”. Konačno, ako to i nisu spoznali tada mogli su naknadnom pameću dvije godine kasnije CCR prepoznati kao veliki band. Posebice nakon što su ih i čitatelji New Musical Expressa (sigurno i zbog londonskog nastupa) proglasili najboljom svjetskom grupom.
Deset godina iskustva na klupskoj sceni
Ako je prvijenac “Creedence Clearwater Revival” iz 1968. unatoč mnogim dodirnim točkama s prethodnom inkarnacijom banda, prije nego li je ime Creedence Clearwater Revival na zahtjev vlasnika diskografske kuće Fantasy Records promijenilo stari naziv The Golliwogs, pokazao da pjevač/gitarist i glavni skladatelj John Fogerty ima golem autorski potencijal, godinu kasniji “Bayou Country”, prvi od trolista albuma objavljenih iste godine!, CCR je etablirao kao ultimativan američki odgovor na britanske izazove. Creedenci su u vrijeme objavljivanja albuma već imali deset godina iskustva borbe na klupskoj sceni te bili usviran band s jasnom vizijom vlastitog autorskog identiteta nastalog spajanjem osebujnog viđenja “novodobne poetike”.
Preciznije rečeno kroz kompaktniji bendovski zvuk, energetski naboj i tekstove koji korespondiraju s turbulentnim društvenim i političkim zbivanjima tih godina. Njima je lucidno pridružena tradicija americane: swamp-popa, rockabillyja, rhythm and bluesa, južnjačkog rocka, countryja… Za razliku od većine glavnih aktera na sceni CCR su uglavnom odbacili format višeminutnih pjesama s nezaobilaznim solima i improvizacijama na tragu psihodeličnih blues/jazz jam sessiona, stvarajući znatno kraće teme s ubojitim refrenom i kompaktnom bendovskom zvučnom slikom. To ih je više bližilo jednom Dylanu ili The Bandu, paprenim rockabilly bandovima ili Boooker T & MG’s nego li suvremenicima: perjanicima acid rocka i psihodelije.
Dogodilo se na današnji dan: Peter Green napušta Fleetwood Mac
Sjajna spajanja
Album je otvorila “Born On The Bayou”, prva od swampy tema koja je slavila mitski Jug (iako su, naravno, CCR bili djeca Kalifornije a ne delte Mississippija), u zavodljivom grooveu, sa specifičnim gitarskim zvukom: Tomovom ritam gitarom i Johnovim nenametljivim solom. “Bootleg” je s uvodom akustične gitare te već patentiranim naglascima solo gitare s country/rockabilly aromom bio blizak Dylanu i Byrdsima te nova posveta Jugu, a “Graveyard Train”, odličan blues broj. I on, bez dužih gitarskih sola umjesto kojih su korištena upečatljiva gitarska akcentiranja (kao zaštitni znak). Odlično posvojena “Good Golly Miss Molly”, cover teme Little Richarda, sjajno je spojila rockabilly izvornika s bluesy gitarom, “Penthouse Pauper” bio je još jedan bluesom nadahnut southern rock broj, a “Keep On Chooglin” gotovo osmominutna tema odrađena u bluesy/rhythm and blues grooveu s Johnovom gitarom i usnom harmonikom…
Bio je to dokaz da CCR mogu svirati i u maniri “klasičnih” blues-rock bandova (skladba je, uzgred, jedan od mojih trajnih favorita na albumu). Ključni broj bila je naravno “Proud Mary”, Fogertyjeva epska posveta riječnom parobrodu kao jednom od simbola Juga te skladba koja ih je popela na drugo mjesto Billboardove rang liste i napravila komercijalno uspješnim bandom. “Proud Mary” je bila savršen spoj iskustva južnjačke “bijele” i “crnačke” glazbene tradicije objedinivši rockabilly ovih prvih i rhythm and blues te harmonije gospela potonjih. Imala je lijeni kotrljajući ritam, solo nadahnut gitarskim radom Stevea Croppera na albumima prvoboraca Memphis-soula te gotovo filmične tekstualne slike koje prizivaju i najbolje stranice Marka Twaina.
Ubrzo stiže još jedan album
Sedam mjeseci kasnije Creedence objavljuju još jedan sjajan album: “Green River”. Unatoč činjenici da su njihovi albumi trajali tridesetak minuta zapanjujući je broj hitova i vječnih brojeva napisanih i snimljenih u tako kratkom roku. Jedan od razloga tome je, ako je suditi po kasnijim izjavama članova grupe, radna etika i disciplina rijetka u vrijeme kada je većina acid-rock grupa na scenu dolazila “stonirana” te sklona psihodeličnom glazbenom “džemanju”. Album, kao logični nastavak prethodnika, otvara naslovna tema “Green River”; prava posveta mitskom Jugu, veliki hit te nova nadahnuta “roots” tema s čvrstim uporištem u tradiciji rockabillyja.
Odličan riff, sjajna melodija, jednostavni no efektni gitarski akcenti… i eto banda u reprezentativnom izdanju “klasične faze”. Odnosno, s Johnom kao autorom koji nepodnošljivom lakoćom jednom mjesečno sklada brojeve u kojima je “i sjete i bijesa, i radosti i strahova” – kako je to zapisao jedan kritičar. Razlog tome je način rada jer teme nastaju kao svojevrsni dnevnički zapisi. “Commotion” otvara piskutava gitara nakon koje ulazi band s novom rokabiličnom temom i čvrstim ponavljajućim riffom kojem se u kontri dodaje gitarski solo sličan uvodu te podcrtava bluesy/rockabilly zvuk usnom harmonikom. “Tombstone Shadow” je bio novi komad blues-rocka koji vuče na Cream sa “Strange Brew”, ali bez dužih solo dionica, a “Wrote A Song For Everyone” neobičan broj u opusu banda.
Uslijedio je i treći dio albuma…
Ne toliko po shemi zanimljive blues/country rock laganice koliko zbog Johnovog teksta u kojom se umjesto “općim” društvenim temama bavi osobnim traumama raspada braka. “Bad Moon Rising” je za “Green River” bila što i “Proud Mary” za prethodni album. Upečatljivi broj u ritmu rockabillyja idealno je uhvatio zlokobnu atmosferu i užas Vijetnamskog rata koju su itekako prepoznali i u Sjedinjenim Državama i u džunglama delte Mekonga. Zapravo, može se kazati da je s izuzetkom naslovnog broja većina albuma ozračena melankolijom i “slutnjama zla” koje su, kao da glasi poruka albuma, neminovne u svijetu izvan južnjačke idile. “Lodi” je jedna od njih iako govori o naporima glazbenika koji se bore za svoj komad kruha na sceni. Imala je melodiju koja je ne samo reprezentativan komad Fogertyjevog rukopisa već i svojevrsni predložak za niz kasnijih pjesama. “Cross-Tie Walker”, “Sinister Purpose” i “Night Time Is Right Timne”, zaključni trolist skladbi bezgrješni su rockabilly-rockeri na tragu “Bad Moon Rising” ili, u slučaju potonje, bluesy teme nadahnute produkcijom Staxa i rockom pedesetih.
Jedva tri mjeseca kasnije stiže i treći dio tog sjajnog trolista albuma iz 1969. – „Willy And The Poor Boys“. Riječ je o zabavnom i razigranom albumu koji je dao tri velika hita: „Fortunate Son“, „Down On The Corner“ i obradu „Cottonfieldsa“ – starog Ledbetterovog blues broja iz četrdesetih godina kojeg su snimili mnogi a godinu prije Creedenca proslavili i Beach Boys.
Polako je raslo nezadovoljstvo
Za razliku od uobičajenih diskografskih navada Creedence su na singlovima imali jednako ubojite A i B strane pa su se oba velika hita “Fortunate Sun” i “Down On The Corner” našli na istoj maloj ploči. K tome su bili jedini band koji je svirao non-stop (pored ostalog nastupili su i na Woodstocku) te objavljivao albume kao na pokretnoj traci. Ako se još i nije osjećao “zamor materijala” polako je raslo nezadovoljstvo trojke tvrdoglavim inzistiranjem Johna Fogertyja na mahnitom tempu. No album, mada možda nešto slabiji (a riječ je doista o nijansama), od dvaju prethodnika nije to pokazivao. “Fortunate Sun” je bio logičan nasljednik “Bad Moon Rising”; tipična uspjela protestna pjesma iz doba Vijetnamskog rata i prisilnih novačenja sa “zlokobnim” uvodom i naglašenim tomovima uz praskave gitare i “gnjevan” Johnov vokal. Skladba “Effigy” – pomalo zapostavljena laganica na tragu “Hey Joea” u predhendrixovskim verzijama – bila je sličnog protestnog ugođaja provocirana Nixonovim ignoriranjem antiratnih skupova. I country-folk akustičan broj „Don’t Look Now (It Aint’t You And Me“)“ spada u blok politiziranih tema koje zapravo dominiraju albumom.
“Down On The Corner”, priča o fikcijskoj grupi uličnih svirača Willie And The Poor Boys, bila je posve drugačijeg ugođaja te zanimljiva posveta jug-bandovima s rifljačama, kazuima, usnoj harmonici, ručno rađenim “bas gitarama” s rezonantnom kutijom od velike stare limenke ili drvenog korita… Na istom je tragu bila i “Poorboy Shuffle” dok su “Feelin Blue” te “Side O’ The Road” (instrumental kao svojevrsna posveta Booker T & MG’s) tipični fogertyjevski sporovozni blues brojevi s elementima gospela i Memphis-soula. “It Came Out Of The Sky” rokabiličan “rocker” na tragu Chucka Berryja još jedan je broj sa (ovog puta satiričnim) politiziranim tekstom dok je, kao drugi cover na albumu, band bljesnuo u nadahnutoj reviziji stare folk teme “Midnight Special” znane i po čuvenoj Ledbetterovoj verziji. Nimalo čudan izbor zna li se da je Huddie Ledbetter iliti Lead Belly bio omiljeni Fogertyjev bluesman.
U retrospektivnom čitanju “Willie And The Poor Boys” se može činiti nešto slabijom karikom u lancu od tri albuma iz 1969., no i on zaslužuje veoma visoke ocjene. Uostalom, nije ga bez veze u vrijeme izvornog objavljivanja nahvalila – čak nazvala i najboljim od trolista – većina tada referentnih glazbenih kritičara.