Moj prvi dodir s njim bio je na studentskoj razmjeni u Ljubljani. M. i ja smo nekako obmanule fakultetsko vijeće da smo štreberice i ono nam je poklonilo dvotjedni tečaj slovenskog jezika i kulture. Imale smo dvadeset i dvije.
Kad smo se tog jutra ukrcale u vagon na Glavnom kolodvoru, nismo mislile ni o jeziku ni kulturi… otputovale smo u još jednu avanturu. Ljubljana nas je očarala, na njenim smo ulicama provodile dane, a u uličicima i klubovima noći.
Slovenski sam učila na Predinovim stihovima, a tada sam samo znala da je to onaj Praslavan iz Lačnog Franza. Do tada. Do te noći u nekom starom klubu, gdje su nas, slavenske duše, odveli na druženje i zasluženi party nakon predavanja. Zveckale su čaše, čuo se ruski i češki, malo poljskog i hrvatskog, pjevalo se u poskočicama i hihotale su naše oči.
A onda je došao on.
U kožnoj jakni. I trapericama. I s osmijehom. I gitarom u ruci. Sam, bez nekog posebnog dekora. Prvom rečenicom bacio nas u trans.
M. mi se smijala, i sad ju čujem kako mi govori da sam poludjela. Zoki je svirao i pjevao, i pjevao i svirao, i pričao priče i otad… sa svojim ženskim klanom hodočastim na sve njegove koncerte.
Rekla sam još prije dva desetljeća M. u uho kako bi ove priče i stihove trebalo skupiti u neku zbirku jer su iskrene i životne, možeš se naći u svakom retku. Danas se slabo sjećam slovenske avanture, znam samo da smo na kraju semestra u index upisale petice, a u srce Zoranove priče.
Čak i one u kojima nevoljko kaže kako klasična literatura u našem svijetu ne znači ništa ili u priči o lopaticama i akvariju tijekom leta iz Londona u Ljubljanu gdje poručuje da je pisanje priča sjajna vježba za kondiciju uma.
Priče iz zbirke Glavom kroz zid nisu samo prepričane zgode jednog rokera, one su lirske minijature sa zanimljivom fabulom, za nas malo starije svjedočanstvo jedne ere, a za malo mlađe dokaz da smo i mi starci jednom bili živi.
Često posegnem za njima i još češće idem glavom kroz zid i znam da je ovo recenzija s najdužim uvodom ikad, ali takve su i priče, uvuku te unutra i odvedu u vlastita sjećanja.
Posegnite za njima, ispisane su čitko i britko s prepoznatljivom dozom humora i blagog sarkazma na vlastiti i tuđi račun. Prepoznat ćete se u nekima, kao u onoj antologijskoj s obiteljskog odmora, neke će vas nasmijati, što gorko, što do suza, ali sigurno vas neće ostaviti ravnodušnima!
Bez straha zakoračite stopama nježnog sjećanja, kako kaže Predin u naslovnoj priči, jer tamo ćete susresti puno srodnih duša!
Željka Župan Vuksan, profesorica književnosti i jedna od prvih pet sveučilišnih specijalista dramske pedagogije u Hrvatskoj. Njezini sati književnosti i dramskog odgoja nalikuju finskoj školi, potiče čitanje i kreativnost svojih đaka i svoj posao ne bi mijenjala ni za što drugo. Kod kuće je mama trojice dječaka i strasna navijačica njihovih nogometnih klubova. Rođena Zadranka koja svemu pristupa mediteranski strasno pa tako i recenzijama knjiga, najdraže sporedne stvari na svijetu.