U doba preobilne ponude svim i svačim, pregomilavanja slučajevima koji nisu zaslužili ekranizaciju ničim osim nekritičnosti fan baze, u vrijeme devalvacija smisla i sadržaja i prije kalendarske godine dobili smo apsolutnog regionalnog pobjednika u trci na 110 metara s preponama u kategoriji najbesmisleniji film godine. “3211” je bastard forma između dokumentarnog i igranog filma s interpolacijama naznaka video spotova kao break trenutaka, ionako razvučene i besmislene radnje pri kojoj se 65 minuta trajanja doima poput dva i pol sata zijevanja, a kojoj je ideja svjedočiti epizodi BG repera Raste koji je pao tijekom policijske racije zbog vrećice trave u stanu i dobio četiri mjeseca zatvora.
Velika metaforika njegova “San Quentin” iskustva je, naravno, broj ćelije u kojoj je četiri mjeseca proučavao nijanse zidova te maštao o Gundulićevoj slobodi, o slatkoj slobodi, otprilike uzvišenošću kojom je Bono Vox recitira u “Miss Sarajevo” live. Konceptualno, dotični Stefan Đurić – jelte Rasta u jednom te istom statičnom kadru “3211” isprekidanom jump cutovima i naoko nemarno puštenih mikro dreadova koji mu padaju preko očiju, prepričava strašno dramatičnu epizodu, jedva suvislo povezujući par prostoproširenih rečeničnih složenaca, s tikovima stalnog dodirivanja usana prstima.
Čini se da traje mnogo duže
Da nije sve urnebesno besmisleno i overhyped za generacije gledateljskih koje u svom zatvorskom četveromjesečnom iskustvu shvate duboke filozofije života kako su sloboda i zdravlje vrijedne, u zgodnom montažnom uvodu saznali smo i da ima nekoliko desetaka milijuna You Tube klikova koliko je težak, da slow motion kadrovi u filmu “3211” ,ma koliko besmisleni i upotrebljavani na apsolutno dramski neopravdanim mjestima, izgledaju pristojno i da glavni karakter ne mijenja izraz lica ni u jednoj emociji, ali ako može Clint Eastwood što ne bi i on.
Za kraj tog nadnaravnog kino iskustva treba pošteno priznati kako film traje samo 65 minuta, ali to mu ne ometa osjećaj da gledate bar dva i pol sata prerastegnute pseudodrametine za publiku naviklu na dumpanje kriterija preko milog i dragog. I ako ste poput potpisnika redova uspjeli zaspati u 25.-oj minuti filma i probuditi se tri minute prije kraja pitajući društvo je li prošla scena s tortom, znajte da niste ama baš ništa propustili.
S obzirom na popularnost dotičnog glazbenika kod new age generacija za očekivati je nastavak trenda pa ćemo doznati moguće kako Jala Brat i Bubba Corelli imaju velike duševne boli kad im se beogradski golubovi opuste na bemveje pa moraju to pretočit u egizstencijalističku pseudodokumentarnu ispovijesnu dramu u kojoj se ispovijedaju svojoj psihijatrici – koju će za tu priliku tumačiti Lepa Brena. Dotad, učinite si uslugu i slobodno preskočite ovo nešto što je imalo namjeru biti filmom.
2/10
Naslovna fotografija: YouTube screenshot