Nedjelja, 3 ožujka, 2024

Kritika filma: ALL QUIET AT THE WESTERN FRONT (Edward Berger): Na zapadu ništa novo u antiratnoj hit drami

Životi, preživljavanja i smrti gotovo svih protagonista, od musavih sedamnaestogodišnjaka do njihovih starijih ratnih drugova sve do jutra u 11:11 kada prestaju borbe i kada se škarama reže dotadašnje jurišanje jednih na druge, vrlo zorno zrcali nepotrebnost i uzaludnost ljudskih strojeva i mašinerija u poslugu nečijih ideja i ideologija

Najhajp film mjeseca je njemački kandidat za slijedećeg Oscara, antiratna drama “Na zapadu ništa novo” ili u originalu “Tišina na zapadnom ratištu”. Film o kojem se putem Netflixa širi riječ i medijska žarišta ništa manje zbog Remarqueovog istoimenog klasika i novele o događajima i četverogodišnjim jurišanjima njemačkih vojnika po rovovima na nekoliko stotina metara terena preko puta Francuza. Također, motivski naslonjen na istoimeni filmski original iz 1930. Lewisa Milestonea, “All Quiet On The Western Front” se koncentrira na prikaz prvog lica i doživljaj iz perspektive klinca kojeg je život krivim strelicama usmjeravao u potpuno krivim smjerovima.



Prvi svjetski rat kao prošlostoljetni početak koncentracije zala i ljudskih anomalija na ovim prostorima bio je svakom normalnom ljudskom biću socijalni eksperiment s 13 milijuna ljudskih žrtava. U istom se počelo polarizirati između pasa rata i štakora rata, ljudi za pregovaračkim stolovima i ljudi u rovovima koji s bajunetama jurišaju na oklopna vozila. Dalje od ilustriranja bezumnosti ne ide.

Životi, preživljavanje i smrt

Redatelj Berger kao dugogodišnji TV autor (redatelj i scenarist) u novom je hit filmu glavnu ulogu filma dodijelio radnji. I to plastičnom prikazivanju brutalnosti nasilja, suludosti i bezumnosti ratovanja, u kontrapunktu s prekrasnom fotografijom i kutevima kamere kao izbora rada direktora fotografije Jamesa Frienda. Životi, preživljavanja i smrti gotovo svih protagonista, od musavih sedamnaestogodišnjaka do njihovih starijih ratnih drugova sve do jutra u 11:11 kada prestaju borbe i kada se škarama reže dotadašnje jurišanje jednih na druge, vrlo zorno zrcali nepotrebnost i uzaludnost ljudskih strojeva i mašinerija u poslugu nečijih ideja i ideologija. No, to smo sve trebali imati, znati i naučiti odavna. Svaki novi film prisjećanja nije zgorega pogotovo u svijetu koji ponavlja stoljetnu tradiciju ratovanja na slučaju Rusije i Ukrajine.

Generalni hype oko još jednog ratnog filma, previsoke kritičarke ocjene i masovni online zadah kako se radi o remek djelu je pretjeran. Radi se o korisnom i potrebnom djelu kojem su poruka i vizual najveće prednosti i kvalitete. Uz odlične minimalističke music score interpolacije Volkera Bertlemana atmosfera je antiratna na sličan način kako su to servirali i Spileberg u Vojniku Ryanu i Malik u “Thin Red Lineu” i Tanović u “Ničijom zemlji” i Žbanić u “Aidi,” kao nama bliži i razumljiviji autori.

 

 
 
 
 
 
View this post on Instagram
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 

 

A post shared by all quiet on the western front (@allquietonthewesternfrontmovie)

 Kandidat za Oscara?

Bezumnost, suludost, nepotrebnost riječi su koje bi valjalo podcrtavati iznova i iznova kao zaključak svima s tendencijama naći opravdanja za bilo koje pretenzije ljudi na započinjanje i rješavanje sukoba putem koji nije ljudski i razuman. Od novih ćete i mladih europskih glumačkih faca upamtiti vrlo uvjerljive i autentične izraze lica i izgubljenosti mladih Albrechta Schucha i Felixa Kammerera kao nužnih vodiča kroz pakao koji će biti proživljavan i tri dekade poslije, a tinjati do današnjih vremena.

Dvoipolsatno trajanje epa ne smeta, gledatelju uvučenom u kovitlac i vrtlog brutalnosti direktnih susreta protagonista po rovoviva i paralelnih sjedaljki pregovarača za mirnim, finim, uglancanim generalštapskim stolovima.

PR je odrađen, favoriziranje filma kao Oscarovskog kandidata za najbolji film s neengleskog govornog područja je počelo. Nije bez razloga.

8/10

Pročitajte još...

Povezano

Ostavite komentar

Molimo upišite komentar
Molimo upišite vaše ime