Na današnji dan, 3. prosinca 1971., Deep Purple su krenuli s snimanjem albuma “Machine Head” u Casinu u Montreuxu. No, slijedećeg dana, kasino je planuo, pa je album sniman u hotelu koristeći mobilni studio Rolling Stonesa. Požar u kasinu je opjevan u jednoj od najpoznatijih skladbi Deep Purplea, “Smoke On The Water”.
Obilježio ju je gitarski riff Richiea Blackmorea odsviran na Fender Stratocasteru, koji je kroz minula desetljeća prepoznat – uz “Satisfaction” – kao jedan od najpoznatijih riffova u povijesti rocka. Sam Blackmore je tvrdio da je riff – koji je bio podržan i zvukom distorziranih Hammond C3 orgulja Jona Lorda i Paiceovim hi-hatom – nadahnut Beethovenovom 5. simfonijom, čiji se “sudbinski” uvodni dio kod brojnih muzikologa smatra i pretečom mnogih rockerskih gitarskih riffova.
Osjetne promjene
Objavljen u ožujku 1972., “Machine Head” je u trenu došao na vrh britanske rang liste i band odveo na turneje s novom set listom u kojoj su udarni brojevi bili – naravno! – “Smoke On The Water”, ali i “Highway Star”, “Space Truckin'”, “Lazy”… S turneje u Japanu 1972. stigao je godinu kasnije dvostruki koncertni “Made In Japan” kao novi golemi komercijalni uspjeh i dokazni materijal vrhunske forme. Stalne turneje – posebice serijali američkih nastupa – ipak su uzele danak pa je album “Who Do We Think We Are?” iz 1973. bio osjetno “tanji” od prethodnika. Izuzetak je bila samo “Woman From Tokyo” s iznimnim (reklo bi se, već klasičnim) Blackmoreovim riffom.
Bio je to i posljednji album najbolje (druge po redu) postave Deep Purplea jer grupu najprije napušta Ian Gillan da bi otpuštanjem Rogera Glovera mjesto basista preuzeo Glenn Hughes, dotadašnji basista Trapezea. Gillana je trebao zamijeniti Paul Rodgers iz Free, no on se odlučuje za novi vlastiti band Bad Company, te ulogu pjevača preuzima tada malo poznati David Coverdale, čiji je bluesy vokal volio Blackmore.