Jednostavno, opušteno, lakomisleno, blesavo, minimalistički, upravo onako kako je pred desetak godina na scenu hypenuo Miki Solus, zadnjih mjeseci se bruji o Antonu Aleksu, točnije momku pod monikerom IDEM koji je s albumom ‘Poyy’ fino zakoračio solo na scenu, poslije godina sviranja u Porto Mortu i pripadajućem Jeboton kolektivu.
Upravo onako kako treba pop glazba zvučati. Bez pretenzija, kurčenja, hedonistički, nepritisnuta očekivanjima ni inim estradnim mozganjima. Samo alat i oruđe u rukama momka koji poznaje melodiju dovoljno dobro da se njom služi na lennonovski i loureedovski ‘dva akorda to je naša borba’ način.
Šarm kojem je teško odoljeti
Pravo osvježenje na domaćoj sceni, svakim novim singl spotom i sipanjem rima, za razliku od primjerice hiperpopularnog Grše koji je đak ponavljač u usporedbi s IDEM-ovim stihovima, ovakvim se imenima i stvarima diže kvaliteta i opravdanje za praćenje domaćih izvođača i radi nužna filtracija anemičnog i dosadnog dijela scene. Otprilike kako je iz podruma Beck svojedobno zarazio globalnu scenu na tom putu je mladić IDEM čijem je šarmu teško odolijevati, pa čak i kad dobije Porina za naj novog izvođača da apsurd bude još veći. Barem 500 puta u loopu.
Ocjena: 9/10