O čemu se zapravo to toliko priča i kako izgleda 13-minutni kratkiš koji će zbog Zlatne palme ovogodišnjeg Canneskog filmskog festivala postati jednim od središnjih momenata hrvatske kinematografije?
Koncept, poruka i metafora je univerzalna, mimo već komunicirane i stvarnim događajima motivirane priče o umirovljenom JNA generalu, Hrvatu Tomi Buzovu koji 1993. linijom Beograd – Bar kreće vlakom posjetiti sina na odsluženju vojnog roka u Podgorici, da bi na putu zajedno s ostalim putnicima bili zaustavljeni na stanici u Štrpcima od strane pripadnika srpske paravojne jedinice tzv Osvetnika, suspektno iz redova Belih Orlova. I odvedeni u nepoznato, ako su bili Bošnjaci. Ili nisu šutjeli.
Čak i ako se regrutirate iz redova onih koji će sa skepsom gledati na činjenicu da kulturnjački, sad i filmski Zapad, s ovih balkanskih prostora želi čuti, nagrađuje i prepoznaje isključivo i samo posljednjim ratom inficirane priče, ‘Čovjek koji nije mogao šutjeti‘ je važan film. Naprosto zbog univerzalne razumljivosti i nikad dokinute aktualnosti o ratu kao konstantnom periodu nesazrijevanja ljudi. Prekjučer na Balkanu, jučer u Ukrajini, danas u Gazi, sutra moguće … malo opet na Balkanu.
Važna antiratna poruka u balkanskom filmskom pejzažu
Kao što je svoju povijesnu kulturnjačku antiratnu propagandu i poruku odigrao Tanovićev ‘Ničija zemlja’, Žbanićkin ‘Quo Vadis, Aida?’, pa i jednom drugom šutnjom obavijen ‘Zvizdan’ Dalibora Matanića u formatu dugometražnih filmova, tako će i Slijepčevićev ‘Čovjek koji nije mogao šutjeti’ biti film iznimno korisne i potrebe antiratne poruke u rukama kulturnjačke političke antiratne propagande, više nego ono što u svojoj srži jest – nezaboravljanje jednog ljudskog, očinskog, zaštitničkog i herojskog čina. U kojem je herojstvo značilo položiti svoj život ne bi li se spasilo drugu osobu, u ovom slučaju 17-godišnjeg suputnika. Bošnjaka. Koji nije bio njegov sin.
Iz perspektive vremena u kojem je herojstvo napraviti dobar selfie i usnimiti shortse mobitelom kako ljudima na ulici dijelite novac ili paketiće s humanitarnom pomoći, žrtvovanje života za drugoga, nikako ne odgovara stihu jednog srpskog ratnog propagandista i uličnog boema koji se s početka osamdesetih cinično kesio kako ‘za ideale ginu budale’, vjerojatno u alkoholnim izmaglicama niti ne sluteći koliko će desetak godina kasnije projekcije idealizma biti na Balkanu brutalno pomaknute u svim mogućim krivim smjerovima. Srpskim, bošnjačkim, hrvatskim.
View this post on Instagram
No, fokusirajući se na važno, otvarajući film ulaskom in medias res zaustavljanja vlaka, ne gubeći ni sekunde prostora na preduga objašnjavanja, redatelj koncizno komunicira radnju na gotovo pseudodokumentarni način. Ne otkrivajući odmah minimalistički karakterni plot twist prebacujući težište s putnika Dragana (Goran Bogdan) na glavnog lika Tomu Buzova (Dragan Mićanović) koji će odreagirati ne bi li spasio tuđi život. Jedan život. Od 24 žrtvovana i ubijena s te kompozicije vlaka.
Koliko će takvih priča ostati neispričano?
Kamera Gregora Božića kroz oči likova ulazi u napetost i dramatiku podcrtavajući tihu jezu situacije, komunicirajući prilagodbu dvojbe i Sofijinog izbora – progovoriti i zauzeti se za nečije dijete ili odšutjeti i preživjeti te nastaviti živjeti s moralnom dvojbom. Pitanje je ne samo trenutka i pojedinca već i spleta okolnosti koliko će takvih priča ostati neispričanih jer se pristalo na šutnju kao saveznika. Montažom jednog od najdarovitijih i najboljih hrvatskih montažera mlađe generacije Tomislava Stojanovića, stalnog Slijepčevićevog suradnika, film je fokusiran na lica, planove i kontraplanove jedne šutnje i jednog odlaska. Dinamički koncizno, ritmički točno, dramski odmjereno, sve je u pogledima. I sve je u minuti, točnije sekundama odluke.
Kombinacija egzistencijalističke ljudske drame i buntovnog čina u neljudskom vremenu, momentu, postupcima zvijeri presvučenih u ljudske ljušture, Slijepčević je kratkom formom ispričao velik i zapravo dugačak film, posljedice kojeg će, nasreću ne samo po nagradi iz Cannesa, osjećati svi oni s festivala na kojima će nastaviti pobirati nagrade, a ovime se vjerojatno automatski kandidirati i kao jedan od najozbiljnijih oscarovskih pretendenata za 2025. u kategoriji kratkog filma.
Ono što ostaje kao nikad završen kraj jednog herojski tužnog čina i svjedočenja jednog nimalo herojskog vremena je mogućnost, itekako legitimna mogućnost, od iste ili sličnih priča produžiti formu na dugometražni igrani film. Jer kao što znate, ali nije prigodno u momentima slavlja govoriti o tome, kratki igrani filmovi su oni kojima težinu daju nagrade, nacije pobjednika i dobitnika i interes specijalizirane publike festivala kao pečat sjajno odigranih okolnosti i timinga.
Ova priča i slične priče imaju itekako kapacitet držanja pažnje publike jednakim suptilnim minimalizmom i u dugoj formi.
Ocjena: 9/10
Naslovna fotografija: Screenshot YouTube