Još od ratnih vremena i realizacije ideje imanja hrvatskog Grammyja, Porin je državna diskografska institucionalna nagrada kojoj je za ciljem bilo zaključiti diskografsku godinu i pečatirati najbolje što hrvatska mainstream mašinerija daje. Sa svim svojim prednostima, nužnostima, dužnostima i manama reflektirala je ideju glamura i preslike vremena u kojem se dodjeljuje.
Od poratnog kiča preko “modernizacija” i tranzicije, kriznih i siromašnih izdanja, predvidljivosti i korona godina, sve do recentnog više nego primjerenog pokušaja povratka u udobne stolice. Jubilarka s brojem 30 održana je Zagrebu nakon godina ping ponganja s Opatijama, drugim primorskim varijantama, mahom pretjeranih pokušaja imitiranja i dokazivanja glamura tamo gdje ga po zakonu malih brojaka ne dostaje po samom habitusu stvari. Iseljavanje scene na tjedan dana bliže moru, bitno je podizalo organizacijske i produkcijske troškove za druženja, zamjerke, fige, opijanja ili tek bijeg od realnosti. Naime, mala scena s tek nekoliko regionalnih pop zvijezda većih od nagrade same (Gibonni, Severina) i mnoštvom pretendenata na titulu važnih i bitnih – jer forma će reći da dobivanje te nagrade znači uspjeh, činilo bi nagradu preslikom kompilacije medijske PR prisutnosti, kritičkih i strukovnih procjena; glasa publike i interesa za ponuđena djela.
View this post on Instagram
I nije tome baš tako u praksi. Porin prije uspjeha znači pohvalu. Plaketu. Staklenu. Konjoliku. E sad, malo kojem kojem egu te pohvale i tapšanja ne gode i ne trebaju, svakako dobro dođe stakla u vitrini dnevnog boravka, podruma ili stalaže u toaletu. U suprotnom, malen je broj onih kojima se priznanje konkretno reflektira na posao. Bar u financijskom i rotacijskom smislu povećanja powerplaya, streaminga, koncerata, medijske prisutnosti, ZAMP-ovih brojaka. Ili nastupa na svatovima.
Svega je bilo u 30 godina
Svaka godina bude refleksijom ponude, ništa sporno u tome. Ali kroz povijest se i 30 godina poriniranja TV emisije koju optimisti švercaju pod glazbenu nagradu, glasanja po inerciji prije nego kvalitetnog preslušavanja nominiranih djela, glasanja PR lobiranjima, glasanja po prijateljstvima iz glazbenih krugova i poznatosti, nepreslušanim nego medijski primijećenim djelima, događalo se mahom isforsiranih voditeljskih šala (kao ne možete samo najaviti nominirane i dobitnike nego je američki model preko milog bacat mahom neduhovite upadice), davalo se presjeka maksimalno 30% onog što se stvarno zbiva na glazbenoj sceni (i to onog s najboljim PR-om u mainstream medijima), nagrađivanja najpoznatijih, ne najboljih i inih poziranja bitnosti nagrade. I onda uslijedi mlak pljesak. I tako još 30 i još 33 godine. Jer estrada.
View this post on Instagram
S druge strane medalje, nemalo puta poklapali su se Porini sa zbilja vrijednim albumima glasovima i evergreenima ponude od klimanja na albume Hladnog Piva i Urbana, Gibonnija, Olivera i Massima. I nije uvijek bio automatizmom i nagradom koju ako objavi album dobije Oliver – kao što je duhovito znao Barba istaknuti.
Porin je daleko najznačajniji u kontekstu institucionaliziranja i primjećivanja nekih novih mladih imena i filtriranja mainstream scene. A to se nije događalo često. Ne dovoljno.
Ove godine nakon par ljeta brižnog menadžerskog njegovanja imena i rada došlo je vrijeme pečatiranja solidnog mladog pop autora Matije Cveka (kudikamo više instrumentalno nego lirski) kojem je ovo pozivnica u “visoko” estradno društvo tj točnije prvu estradnu mainstream ligu. Cvek je s pjevačicom Eni Jurišić osvojio Porina za pjesmu godine “Trebaš li me”. Školskom pop pjesmom koja nema evergreen moć, ali zadovoljava standarde hrvatske estradne radiofonije. Ista je stvar nagrađena najboljim duetom i najboljim video spotom.
View this post on Instagram
Potvrđene dominacije na sceni
Nagradu za najbolju vokalnu izvedbu i za album godine odredile su u mnogočemu i lanjske smrti Massima i Akija Rahimovskog te su njihove “Zamisli” i “Dovoljno je reći Aki” dobili nagradu za najbolju mušku izvedbu i album godine. Ivana Kindl je s pjesmom “Netko tko me čuva” još jednom pečatirala vrhunski vokal za žensku izvedbu godine. Daleka obala bez Bana je dobila (slijedi osmijeh) najbolji rock album godine, a Ban Marijan je nagrađen za životno djelo zajedno s Massimom posthumno i Dušanom Šarcem.
Edo Maajka je opet zasluženo pečatirao rap album godine, dok je novim izvođačem proglašen stanoviti Marko Bošnjak. Interesantan slijed glasovanja u toj jedna pjesma je dovoljna kategoriji. Tedi Spalato je nagrađen u kategoriji najboljeg pop albuma za djelo “Ime mi je nevažno”, Ivan Pešut je podcrttan producentom godine, najbolji alternativni album baštinio je JR August, dok su u instrumentalnim kategorijama Chui potvrdili dominaciju.
View this post on Instagram
Kompletni popis dobitnika pogledajte na službenim stranicama nagrada, a što se tiče TV emisije Porin, ona je u redateljskim rukama Marija Kovača stavljena je u kontekst neglumatanja i decentnog vođenja od strane glumice Zrinke Cvitešić i pjevača Marka Tolje. Uz iznimno lijepu minimalističku scenografiju TV prijenos iste je dao razlog više za nadu da će slijedećih 30 godina biti daleko konstruktivnije, realnije i sadržajnije od nepotrebnih imitacija ekstravagancije i pompe.
Viva le P.