Četvrtak, 9 prosinca, 2021

Bojan Mušćet: Bunt je postao bura u čaši vode, a apatija način života!

Glazbenik, novinar, urednik, glazbeni kritičar i jedan od predstavnika riječkog novog vala Bojan Mušćet otvoreno progovara o stanju u glazbenoj industriji tijekom pandemije, odlukama stožera, riječkom novom valu te vlastitoj karijeri

Bojan Mušćet je Riječanin kojeg je nemoguće zaobilaziti na terenu konstruktivnog i kvalitetnog novinarskog rada domaćom glazbenom scenom. Suvremenik novovalaca i punkera koji su radili na relacijama Rijeka – Zagreb – Beograd i natrag vremenom je pustio korijenje u više segmenata domaće scene.

Uz trenutačno aktualne ljetne svađe na relaciji digitalnih prava, uređivanje kompilacija, s Bojanom smo popričali o njegovim viđenjima situacije u posttranzicijskom COVID ljetu… 

Riječki novi val

Šalju iz Dallas Recordsa nekidan priopćenje o netom objavljenom novom ruhu antologije riječkog novog vala. Jedan od likova s prve linije obrane bio si i ti kao golobradi mulac iz VIA Viktora Kunsta čijeg pjevača murija tjera s pozornice i širi se bunt mitologija uz nekoliko instant riječkih rock toponima Let2, Let3, Parafi i Termiti mitova. Kako danas, mimo pogovora na dotičnim pločama i plastikama, gledaš na sve to?

Mislim da sam iskoristio tu sretnu mogućnost da formativne godine provedem u doba cvata riječke rock-scene. Identificirali smo se s pomoću glazbe, nabavljali ploče iz Trsta ili bi nam ih donosili stariji pomorci, upijali smo kao spužve svaku informaciju iz Džuboksa ili omladinskog tiska i prezirali smo sve što miriše na neku odraslost. U Rijeci nije bilo ništa što bi nas zaokupljalo, dva filma su se tjedno mijenjala na repertoaru, na televiziji ‘ništa za mene, samo reklame i dileme’, a na koncertima su nastupali uglavnom stariji svirački perfekcionisti koji su davili mrcvarenjem svojih instrumenata. Tako je samo prokuljalo iz nas, rafalno smo ispucavali kreativnost, u bendovima, u omladinskom listu Val, na izložbama fotografija, neki su naučili šivati kožne jakne…

 

 
 
 
 
 
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 

 

Objavu dijeli Bojan Muscet (@bmuscet)

Iz svega toga rodila se scena koja je, evo, već 40 godina najvitalnija na ovim prostorima. Neki izvođači imaju svoje mjesto u analima, prije svega Parafi i Termiti, a neke pjesme s antologije ‘Riječki novi val’ i danas se redovito čuju na mnogim radijskim postajama. Kao srednjoškolac, i ja sam naučio tih nekoliko akorda i potpuno zadojeni punkom, moj bend i ja smo na tih nekoliko koncerta ispljuvali svoju juvenilnu rebeliju. Tekovina našeg rada bila je da je omladinska organizacija oformila Potkomisiju za rock koja je provjeravala poćudnost tekstova prije koncerata. Tu smo opet bili na tapeti zbog stihova ‘Uništavam misli flotom iz glave / Zašto mrtvima nikad dosta slave’, a oni su zaključili da promoviramo samoubojstvo. Kad je Fox rekao da u Jugoslaviji samo Crkva brani samoubojstvo, dobili smo zeleno svjetlo za nastup.

Danas nema mainstreama, slušatelji stvaraju svoje cloude s glazbom koja im se sviđa i pritom pojma nemaju što ima dalje

Nemaš li dojam da se s današnje distance pretjerano romantizira to vrijeme? Ili je danas novomilenijski fakat toliki prosti spolni organ da se nužno toliko vraćati na retromod? Kakav si općenito s nostalgijom i novim valovima – i zagrebačkim, i riječkim, i beogradskim, i sarajevskim, i svim jugoslavenskim preostalima?

Danas je sve pretjerano, a aktualna novovalna nostalgija samo je jedan od streamova, niti važnijih niti nevažniji od ostalih. No, činjenica je da je u to doba glazba imala mnogo snažniju ulogu nego danas. Bila je sredstvo osobnoga poistovjećivanja, dulje je trajala, dublje je prodirala u emocije, a rezultat toga je da joj se mnogi neprestano vraćaju. Danas ćemo novovalne pjesme čuti u shopping centrima, u eteru, u reklamama, svugdje. U to doba, 1980. nismo ni znali da postoje neki hitovi koji su izvođeni prije 40 godina, u našoj glazbenoj navigaciji točka postanka je trenutak kad je Elvis Presley 1954. snimio pjesmu ‘That’s All Right For Mama’ u Sun studiju.

S novim valom jugoslavenski rock je ušao u mainstream i ostao je upamćen. Postojala su dva TV kanala koja su emitirala do ponoći, nekoliko emisija na nacionalnom radiju, a lokalne postaje su emitirale šest sati dnevno snimljeni materijal. To su mogli pratiti svi i kad je, primjerice, Haustor nastupio u TV emisiji ‘Nedjeljno popodne’, barem milijun ljudi koji je prvi put vidio bend, zaključilo je da je to dobro, da im se sviđa. Danas nema mainstreama, slušatelji stvaraju svoje cloude s glazbom koja im se sviđa i pritom pojma nemaju što ima dalje. U svakoj županiji dominira drukčija glazba ili lokalnog kolorita ili s vremeplovski uvezenom glazbom iz 20. stoljeća. Gotovo pedeset godina joj drugi raspliće kosu, a ja je volim kao i druge djevojke u ljetnim haljinama.

 

 
 
 
 
 
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 

 

Objavu dijeli Bojan Muscet (@bmuscet)

Također, činjenica je da su početkom osamdesetih novovalna stremljenja bila kvalitativno kompatibilna u velikoj mjeri s tadašnjim svjetskim zbivanjima. Stoga smatram da pojedini albumi snimljeni u to doba: Haustor: ‘Treći svijet’, Idoli: ‘Obrana i posljednji dani’, Šarlo akrobata: ‘Bistriji ili tuplji čovjek biva kad…’ ili ‘Zastave’ Parafa i dalje pripadaju vrhu regionalne produkcije. Jednostavno, postali su klasika prema kojoj će se neki romantično odnositi, a nekima, osobito mlađima će ići na živce. No, tu postoji još jedan fenomen – u širem smislu ima izvođača, pjesama i albuma koji su izvrsni, a silom neprilika nisu mogli zauzeti realne pozicije i još uvijek imamo prostor da ih otkrijemo. Da je riječki Grad stvarao u Ljubljani, Zagrebu i Beogradu, danas bi bio Velik gotovo kao Ekatarina; recentna bestof kompilacija to dokazuje.

U kasnijim i recentnim vremenima sve je manje glazbe ili albuma (zapravo, albumi također postaju sve arhaičniji format) koji s jedne strane potiču nostalgiju, a s druge ljudima idu na živce, ne zato što su manje ili više kvalitetni, nego jednostavno zato što aktualna seamless infrastruktura isuviše raspršuje ono što se danas radi.

Mislim da danas ima sjajne autorske glazbe i to u mnogo većoj mjeri nego nekad. No, masovna je percepcija i kvalitativno i kvantitativno proporcionalno manja.

Bunt nije nestao, ali ga se ne čuje

Kad je u hrvatskoj glazbi nestao bunt i zašto? Jedna od teorija je da su Severina i Lidija Bačić zapravo najviše krive onog trena kad su svojom body glazbom skrenule pažnju na važno – badekostime

Bunt nije nestao, ali ga se ne čuje. Ima sjajnih rap izvođača koji neposredno iskazuju bunt izravnim stihovima: Edo Maajka, Kandžija, General Woo…Aktualna punk-scena će isto iskazati bunt pred istomišljenicima. No, sve to je bura u čaši vode u našem društvu. Pravi bunt je nestao na društvenim mrežama. Napišeš post i ispušeš se, gotovo je, dnevna doza bunta je ispunjena. A onda dalje nastaviš pratiti što je svukla Severina i Lidija Bačić. Inače, obje imaju izvrsne, školovane vokale, no važnija im je vizualna dimenzija.

Da, nekad smo stavom, prkosom, neprimjerenim ponašanjem, pjesmama i pisanjem mogli izraziti što mislimo i to bi nekoga jako zaboljelo, pa bismo i mi dobili po tintari. Time smo krčili neke puteve, iako smo u vlastodržačkom sustavu bili neprijatelj koji nikad ne spava. Sad je apatija način života, a ti buntovni iskazi se toleriraju jer ne mijenjaju ništa. Iskreni bunt Gorana Barea i Majki koji je ipak bio u javnosti glasniji od repanja uredno su pokupili političari i iskoristili za svoje potrebe. Tu je nestao bunt, tu se sakrio.

Zašto naši stožeraši nisu otvorili punktove gdje ljudi jednostavno mogu doći i na temelju OIB-a dobiti Covid-putovnicu ako su se cijepili?

Koja je tvoja pozicija danas u hrvatskoj glazbi i aktivizmu mimo riječkih korijena? Što si sve radio i u kojim institucijama ili sjenama si držao leđa zadržavanju kakvog takvog razuma i digniteta institucionalizmu?

Zadržimo li se na glazbenom aspektu, evo već gotovo 20 godina redovno pišem u listu Hrvatskog društva skladatelja Cantus. U svakom broju objavim nekoliko prikaza i recenzija te neku veću temu ili intervju. Surađujem i na tekstualnom dijelu notnih zapisa u ediciji Zabavne melodije Hrvatskog društva skladatelja. Napisao sam nekoliko predgovora, počelo je s Jasenkom Hourom, a sad pripremam tekst za izdanje Jurice Pađena. Pišem sustavno i za tportal, o glazbi ponajviše raporte s koncerata, no evo, nedavno sam objavio intervju sa Srđanom Sacherom.

Za Croatiju Records priredio sam trostruki box-set sa snimkama bendova koji su svirali u najpoznatijem klubu bivše Jugoslavije – Kulušiću osamdesetih i devedesetih. Dva CD-a su studijske snimke, a treći će biti složen od zapisa uživo snimljenih u Kulušiću. Upravo se sad radi na omotu, nadam se da će uskoro box-set izaći na tržište. Također, za istog izdavača dogovaram kompilacije singlova šezdesetih i sedamdesetih, kao i jednu kolekciju prepjeva stranih hitova od pedesetih do devedesetih. Surađujem i s drugim diskografskim kućama, ponajviše s Dallasom.

 

 
 
 
 
 
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 

 

Objavu dijeli Bojan Muscet (@bmuscet)

Na nedavnoj izložbi rock-memorabilije u zagrebačkoj Tvornici ustupio sam neke stvari iz moje kolekcije, primjerice, Jugotonov katalog iz 1983., Haustorov press materijal za album ‘Tajni grad’, ali i moj walkman s kojim sam u osamdesetima snimio desetke intervjua s glazbenicima.

Dakle, surađujem ponajviše s Hrvatskim društvom skladatelja, čiji sam član, i s diskografima, a u ovisnosti o prilikama, priključujem se i organizacijama koncerata, te vodim konferencije za novinare, panel-diskusije ili promocije.

 

 
 
 
 
 
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 

 

Objavu dijeli Bojan Muscet (@bmuscet)

Aktualno je u vrijeme ovog razgovora to da je Primorsko-goranska županije uvela strože mjere, jedina u Hrvatskoj, za sva glazbena događanja, a istodobno su plaže krcate. Komentar?

Razumijem zabrinutost nadležnih službi zbog mogućnosti širenja delta soja. No, njihova odluka po mnogočemu je apsurdna. Za početak, u tom stožeru su ljudi među kojima nema epidemiologa, a niti osobe koja ima ikakve veze s kulturom na profesionalnoj razini. U ovom informacijskom kaosu, oni su donijeli jednostranu odluku koja je zakinula sve riječke glazbenike i to ne samo zbog održavanja koncerata. Eto, ni mi nismo mogli upriličiti najobičnije druženje ispred ‘our favorite shopa’, odnosno Dallas Music Shopa u Rijeci. Zahtijevaju se Covid-putovnice kao da je nešto najnormalnije da su svi u sustavu e-građani.

Mislim da među mojim vršnjacima koji su trebali doći na promociju ima i određen broj onih koji nemaju niti mogućnost pristupanja sustavu e-građani. Zašto naši stožeraši nisu otvorili punktove gdje ljudi jednostavno mogu doći i na temelju OIB-a dobiti Covid-putovnicu ako su se cijepili? S druge strane, traži se od organizatora da se plate antigenski testovi kako bi se provjerilo može li se pristupiti događaju. U takvom kaosu nije ni čudo da se javlja fronta ljudi koja se ne žele cijepiti što je sve idealna podloga za jesenski delta pičvajz, kad neće biti ni para ni muzike, barem ne uživo.

Glazbenicima treba pozornica

“Jer svirati se mora”. Je li cijela ta akcija zapravo ishitrena humanitarka i bacanje glazbenika asap na pozornice zbog onih čije bavljenje glazbom autorski i izvođački financijski ne štite ZAMP-ovi i ostale asocijacije? Imam dojam da se više svira zbog glazbenika nego publike i interesa…

Znaš kako se kaže – postoje tri strane priče: A strana, B strana i istina. Riječ je o tome da su glazbenici vrištali da ne mogu funkcionirati jer im je zabranjen rad, a krovna udruga je našla financijski model da im barem malo pomogne, s time da financijska injekcija zahvaća sve karike u lancu, roadije, ton-majstore, osvjetljivače, zaštitare i druge… Publika je u jednom trenutku ostala zakinuta za koncerte i od mnogih sam čuo: “Ma išao bih na bilo šta, samo da idem na koncert”.

U lipnju je bilo koncerata u izobilju, no ipak su bili u ograničenom modu – neki na stolcima, neki uz maske, neki u komornoj atmosferi, a i oni gdje bi sve trebalo funkcionirati nisu postigli onu draž live eventa. Glazbenicima treba pozornica i mislim da je dobro da čim više sviraju – oni koji će više mirisati pozornicu imat će i dugotrajniju karijeru.

Nova su pravila i treba ih regulirati novim aršinima, a mislim da bi bilo najbolje da udruge zajedno sjednu i dogovore priču s kojom bi mogli ići prema Ministarstvu kulture

A aktualni digitalni beef između HGU, HDU i inih asocijacija kolekcionara love za svoje članove na konto naplate iskorištavanja digitalnih prava glazbe. Tko se na koga više i kvalitetnije duri i zašto? Ako možeš ljudima pojasniti korijen sukoba? Kome bi koliko trebalo po tebi pripadati od onoga kako je sad? Dakle, imamo tri stranke – izdavači, izvođači i autori, kome koliko i zašto?

Meni je žao što je ova kovidozna situacija iznjedrila aktualne sukobe tri glazbene udruge koje se, zapravo, nadopunjuju. HGU je Hrvatska glazbena unija koja skuplja izvođače, HDU/ZAPRAF je Hrvatska diskografska unija, a HUZIP štiti autorska prava umjetnika. ZAMP je agencija Hrvatskog društva skladatelja koja štiti prava autora u glazbenoj industriji. Ima još tu podudruga i udruga sa strane. Posrijedi su sukobi oko utvrđivanja ‘proizvodnih procesa’ vezanih za plasman glazbe kroz digitalne kanale. Različita tumačenja aktualnog zakona s mnogo mogućih interpretacija stvaraju potpuni kovitlac u ovoj priči.

U pripremi je nacrt prijedloga novog Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima koji izaziva buru među tim udrugama, a spominje se da bi glazbenici primjenom takvog zakona išli udruživati rad u druge, susjedne zemlje. U ovom trenutku isuviše je tu silnica koje vode svaka na svoju stranu, no korijen problema je jednostavan: glazba se iz fizičkog formata u najvećoj mjeri prebacila na digitalne platforme, a streaming servisi sasvim sigurno ne nadoknađuju prihode koji su nekad dolazili od CD-a i vinila. Nova su pravila i treba ih regulirati novim aršinima, a mislim da bi bilo najbolje da udruge zajedno sjednu i dogovore priču s kojom bi mogli ići prema Ministarstvu kulture. Jer, ne bi me čudilo da u tom prijedlogu Zakona bude predviđena i kakva pinka za vladajuće nomenklature.

 

 
 
 
 
 
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 

 

Objavu dijeli Bojan Muscet (@bmuscet)

Vuče li te ikad natrag pozornica? Nakon svih ovih godina iz pozicije glazbenog djelatnika, novinara, urednika, kritičara, ne bude li ti ikad dosta svega toga i natrag gitara u ruke pa pokazati mulcima bez strasti kako se i zašto gorjelo? Pitam iz pozicije lika koji je iz prvog reda publike kad je vidio izlazak pedesetogodišnjeg Nicka Cavea ispred Grindermana i onu energetsku furiju koju su stari jarci kovitlali pred mladosti, vidio zapravo odgovor na pitanje da nikad nisi too old for that shit

Priznajem da ne jer davno sam bio na pozornici s instrumentom i danas bih valjda na basu znao odsvirat samo ‘Smoke On The Water’ ili ‘Psycho Killer’. Definitivno nisi too old for that shit, bio sam na mnogo koncerata gdje i stariji skaču kao navijeni, energični su do bola i razaraju sve pred sobom, od Billyja Idola do Brucea Dickinsona iz Iron Maidena ili Neila Younga. Volio tu glazbu ili ne, mora se priznati da staroj jarčadi energije ne nedostaje i da su to zaista pokazne vježbe za mlađe generacije.

Zanimljivo kako na takvim koncertima dominiraju isto stariji posjetitelji, što ne čudi sve dok ne shvatiš kako ista ekipa dominira i na koncertima bendova čiji članovi se nisu ni rodili kad su ovi već završavali fakultete. Primjerice, Repetitor. Genijalan bend na čijim ćeš koncertima vidjeti u najvećoj mjeri pomahnitale dugovječnike.

Novije generacije su izgubljene u algoritmima s preporukama

A glazbena kritika? Nije li to već od preskakanja novomilenijskog buga u 21. stoljeću, pogotovo na ovim našim prostorima, postala zamorna i atrofirana forma žurnalizma u smislu da neki novi klinci niti čitaju niti ih zanima. Mediji više ne daju prostor niti imaju tiraže za opinion makerstvo, a preostali dinosaurusi pišu jer vole ili po inerciji? Ili se varam…

Slažem se da to novi klinci ne čitaju niti ih zanima, a isto tako mediji tu ne prepoznaju nešto što bi trebalo biti dio sadržaja. Također, preostali dinosauri pišu jer to znaju, jer imaju dovoljno utakmica u nogama da naprave relevantnu kritiku. Danas to može pomoći ponajviše glazbenicima, da imaju neke pouzdane benchmarke prema kojima se mogu orijentirati. Novije generacije su ionako izgubljene u algoritmima s preporukama i teško će moći sagraditi vrijednosni sud s obzirom na to da slušaju samo ono što im se u određenom trenutku sviđa. I to im začas dosadi, pa kako je svojedobno rekao Edo Maajka, uskoro će na temelju takve instantne pažnje glazbenici biti primorani da rade samo poluminutne refrene umjesto pjesama.

No, kao što književna kritika nije umrla pojavom Goodreadsa, tako neće ni glazbena kritika. Mislim, također, kako bi glazbene kritike mogle lijepo opstati u nekom tiskanom formatu, na primjer kao što je Best Book – književni separat Expressa. Imao je Novi list prilog Rif, ali odustalo se od toga. Možda bi Ministarstvo kulture moglo financirati neki takav mjesečni prilog.

Od Ljube Kuntarića do Dina Dvornika – u tih je 40-ak godina definirana hrvatska popularna glazba, a skladatelji su bili zvijezde poput izvođača

Koje je tvoja urednička i kompilatorska perspektiva i neki plan nastavaka tvojih glazbenih aktivizama u sljedećim razdobljima? Je li te ikad svrbilo stvari ukoričiti u neki pop kulturni literarni segment i knjigu? Otrčati taj maraton…

Osim navedenih kompilacija za Croatiju Records, za Dallas Records spremam vinilno reizdanje drugog albuma Parafa ‘Izleti’ u povodu 40. obljetnice Novog vala i originalne objave. Također, razmatramo i reizdanje kompilacije ‘Rijeka – Paris – Texas’, prvi put na CD-u, možda s nekim dodatnim snimkama. Šajetu podupirem za reizdanje njegovog fantastičnog albuma ‘Blues berača šparuga’, projekata ima mnogo…

Kad je posrijedi neki knjiški rad: da svrbilo me neke stvari ukoričiti u knjigu, osobito zato jer se ove godine navršava 40 godina što aktivno pišem o glazbi, od svojih prvih recenzija albuma grupa The Jam, Queen i Brucea Springsteena u magazinu Val. Već dvije i po godine radim na obimnoj knjizi o 20 hrvatskih skladatelja između dva rata – Drugog svjetskog i Domovinskog, odnosno između 1945. i 1991. godine. Mislim da je to doba kad su njihovi prvi radovi objavljeni na vinilu na neki način i obilježili hrvatsku popularnu glazbu, a moja knjiga trebala bi odgovoriti na pitanje zašto je to tako. Od Ljube Kuntarića do Dina Dvornika, u tih je 40-ak godina definirana hrvatska popularna glazba, a skladatelji su bili zvijezde poput izvođača.

Nisu to ni biografije ni hagiografije, nego priče o skladateljima koji su asfaltirali put hrvatske popularne glazbe. Mislim da bi takva knjiga mogla biti i potentan edukativni materijal jer važnost Arsena Dedića ili Rajka Dujmića definitivno nije percipirana u hrvatskome obrazovnom korpusu. Također, i mnogi radijski urednici smatraju da ono čega nema na internetu se zapravo nije ni zbilo; ova knjiga mogla bi im biti dobrodošao priručnik.

 

 
 
 
 
 
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 

 

Objavu dijeli Bojan Muscet (@bmuscet)

 

I za kraj, nekad se govorilo o Vladi Kalemberu i Dorianu Greyu kao likovima čija je vječna mladost ptica rugalica i varalica za naivne. Poslije smo saznali da ne stare ni Tom Cruise ni Bojan Mušćet. Koje je eliksir… 

Otkrio bih ti kad bih znao. Vjerojatno neka kombinacija gena i, kako bi rekli mladići iz meni izvrsne grupe TheSiids – mulačkog entuzijazma koji me ne napušta ni u ovim after srednjim godinama. Možda i to što sam u pedesetima otkrio i čari trčanja, pa pretrčao dvadesetak polumaratona i jedan maraton, nije odmoglo.

Fotografije: privatni album

Pročitajte još...

‘Slučaj’ Bob Dylan: Ulaganja u autorska prava bolja nego ulaganja u zlato ili naftu!

Iako uvjeti sporazuma nisu objavljeni, opseg i popularnost 79-godišnjaka daju naslutiti kako se radi o najunosnijoj prodaji autorskih prava ikad, a New York Times izvještava kako je 'posao' vrijedan više od 300 milijuna dolara

10 pjesama moderne ere koje jednako sjajno zvuče i u vintage okruženju 

Skupina glazbenika okupljena pod imenom Postmodern Jukebox (PMJ), poznati su po tome što dobro poznate hitove vješto adaptiraju u vintage okruženje, najčešće s posebnim naglaskom na swing i jazz iz ranih dekada 20. stoljeća

Branimir Mihaljević: Svijet glazbe nakon korone više nikad neće biti isti!

Autor na stotine pjesama koje su otpjevali mnogi najpopularniji izvođači u regiji, ali i neki inozemni izvođači te producent pobjedničke pjesme na ovogodišnjoj Dori "Tick-Tock" Branimir Mihaljević otvoreno progovara o korona krizi glazbene industrije iz pozicije profesionalnca koji je uspijeva prebroditi

Frida Šarar – karizmatična autorica knjige tweetova za kojom su svi poludjeli!

Beogradsko-riječka umjetnica, pjesnikinja, kolumnistica i glazbenica otvoreno progovara o svome bogatom stvaralaštvu te novoj knjizi 'Ženo, pokrij tu dušu', za koju tvrdi da nije slična nijednoj knjizi dosad napisanoj

Povezano

Idealan dar: Majice omiljenih bendova u ekskluzivnoj prodajnoj akciji

Bliži se vrijeme darivanja, a T-shirt omiljenog benda ili izvođača jedan je od onih darova s kojim ne možete pogriješiti. Iskoristite priliku i naručite majicu svog omiljenog izvođača u brojnim ekskluzivnim, do sada nedostupnim ili raritetnim dizajnima

Ne propustite na Interliberu: Knjiga ’73 priče o albumima’ slavi žene u glazbi

U knjizi o svom glazbenom putu govore Josipa Lisac, Tereza Kesovija, Radojka Šverko, Gabi Novak, Jasna Zlokić, Zdenka Kovačiček, Doris Dragović, Severina, Vjekoslava Huljić, Nina Badrić i brojne druge

Hrvatska diskografska udruga: Ovo je poraz za sve – od izvođača do diskografa!

Na stotine ljudi ostat će bez posla, a Hrvatska će ostati bez stotina milijuna kuna prihoda. Onemogućeno nam je poslovanje u vlastitoj zemlji te ćemo biti prisiljeni preseliti svoje poslovanje u druge članice Europske unije koje su pravilno implementirale direktivu, ističu u HDU

HDU poslao otvoreno pismo premijeru Plenkoviću i ministrici Obuljen Koržinek

Zbog čega donosimo Zakon koji nije u skladu s Ustavom, a uz to je i protivan Direktivi Europske unije? Tko će biti odgovoran kada se poljulja kredibilitet Hrvatske u Europskoj uniji, ističe se u otvorenom pismu Hrvatske diskografske udruge

Ostavite komentar

Molimo upišite komentar
Molimo upišite vaše ime