Ponedjeljak, 12 veljače, 2024

Dogodilo se na današnji dan: MC5 dobili nogu s etikete Elektra  

MC5 nije trebala kontroverza oko 'motherfuckers' da bi ih publika prihvatila kao gnjevni i napaljeni, svirački agresivan i buntovan band koji je idealno uhvatio duh mladenačke rebelije svog vremena

Na današnji dan 16. travnja 1969. Elektra Records je raskinula ugovor s MC5. Neposredni razlog – kao nastavak priče o “kontroverznom” omotu albuma prvijenca, bio je prosvjed banda obilježen oglasom u lokalnim novinama na kojem je pisalo “Fuck Hudsons”. Riječ je naime o robnoj kući iz Detroita koja je odbila prodavati njihov album.



Motor City Five (a kako bi se drugačije zvala petorka iz Detroita) prvijenac je snimila godinu ranije tijekom dvije koncertne večeri u detroitskom Grande Ballroomu uspjevši svima onima koji ih nikad nisu čuli u živo, prenijeti magiju svog eksplozivnog nastupa. Bio je to očito jedini način da se na vinilu zabilježi sama esencija MC5: nevjerojatna koncertna energija temeljena na zvučnim udarima uz odvrnuta pojačala, moćni riffovi na podlozi rhythm and bluesa (“Ramblin’ Rose”), neočekivani bljeskovi rasnog bluesa (“Motor City Is Burning”), iskričava gitarska sola i manijakalan vokal Roba Tynera. Dakako uz nedvosmislene političke poruke uvjerenih lijevih radikala koji su prijateljevali i dijelili politička uvjerenja s Bijelim panterama.

Sočna poruka

Ključni broj albuma je naravno naslovna “Kick Out The Jams” koju otvara onaj dobro znani Tynerov krik: “And right now… right now… right now it’s time to kick out the jams… motherfuckers!”. Sočna poruka se, uzgred rečeno, našla zabilježena samo na piratskim izdanjima albuma prodavanog ispod pulta jer su u diskografskoj kući Elektra ono “motherfuckers” držali skandaloznim založivši se da uvredljiva poruka bude zamijenjeno podobnom “braćo i sestre”. MC5 su izvornu poruku ipak otisnuli na unutarnjem omotu albuma no on je bio brzo povučen iz prodaje. Najprije u “Hudsonsu”.  Zamijenila su ga “podobna rješenja” među kojima je, naravno, bilo i ono za jugoslavensko tržište u tadašnjem licencnom programu zagrebačkog Suzy-ja.  

MC5 nije trebala kontroverza oko “motherfuckers” da bi ih publika prihvatila kao gnjevni i napaljeni, svirački agresivan i buntovan band koji je idealno uhvatio duh mladenačke rebelije svog vremena. Zbog čega se, pored ostaloga, album čak popeo do 30. mjesta Billboardove rang liste. Jer, sve je na “Kick Out The Jams” bilo drugačije i žešće od uobičajenoga. Dvojac Wayne Kramer (s Fender Stratocasterom) i Fred “Sonic” Smith (s Mosrite gitarom) bili su idealan par koji je “rasturao” i u manijakalnim brojevima čistog proto-punka, u brzoprstim solima i onoj “svemirskoj buci” u zaključnom space-rock/psihodeličnom broju “Spaceship”. Basist Michael Davis i bubnjar Dennis Thompson bili su im idealna podrška, a Rob Tyner karizmatični pjevač koji je vokalom objedinio primordijalni krik ranog rock and rolla Little Richarda i začine soula (na koje je možda asocirala i njegova afro-frizura). Baš zato su MC5 djelovali kao bića zalutala s drugog planeta pa je i njihov “Motor City Is Burning”, mada u osnovi blues broj, imao istu energiju kao i pakleni brzaci uz ekstatičnu završnicu teme.

Zaključni “Starship” bio je neponovljiv komad psihodeličnog space-rocka, avangardnih ideja uvrnutog Sun Ra i čiste “buke” raspojasanog rock banda u završnici. Ako je naslovna tema bila “burevjesnik” i protopunkerska najava revolucije iz druge polovine sedamdesetih, ama baš isto vrijedi i za “Come Together” čiji riffovi zvuče kao da ih “deru” mladi i napaljeni The Who na speedu, za “Borderline” koji je prototip punk broja (uz dvoglase koji vuku na standarde garažnog rocka polovine šezdesetih) te za “I Want You Right Now” koja kao da je na trenutke progutala a onda ispljunula gnjevnu verziju garažnog evergreena “Wild Thing”, a mračnim teksturama širom otvorila vrata. prvijencu Black Sabbatha.

 

Pročitajte još...

Povezano

Ostavite komentar

Molimo upišite komentar
Molimo upišite vaše ime