Na današnji dan, 28. rujna 1991, od posljedica srčanog udara preminuo je Miles Davis. Jedan od najznačajnijih glazbenika koji je albumom ‘Kind Of Blue’ iz 1969. izvršio golem utjecaj na jazz scenu. Kao trubač imao je osebujan – kritičari su to nazvali ‘lirski’ i ‘introspektivni’ – stil kojeg je karakterizirala i upotreba prigušivača (‘mute’) za trubu dok je kao autor i izvođač doslovno – kako je to spravom kazao William Ruhlmann – premostio jaz između be bopa, modalnog jazza, funka i jazz- rock fuzija.
U bogatoj diskografiji tijekom pedesetogodišnje karijere Davis je snimio niz krucijalnih albuma poput ‘chamber jazz’ albuma ‘Birth of the Cool’ sa snimkama iz 1949. i 1950., remek djelo modalne glazbe ‘Kind Of Blue’ (1959.), orkestralnog albuma ‘Sketches Of Spain’ iz šezdesetih te ‘Bitches Brew’ kojim je na samom početku sedamdesetih ‘formatirao’ fuzijski jazz-rock-funk…
Nevjerojatna glazbena revolucija Milesa Davisa
Ovom potonjem pripada posebno mjesto u povijesti jazza i – najšire shvaćenog – rocka. Dvostruki studijski album ‘Bitches Brew’ Miles Davis je objavio 30. ožujka 1970. nastavljajući svoje osebujne eksperimente s amplificiranim (rockerskim) glazbalima i ‘rokerskim aranžmanima’ sparenim s jazz improvizacijama začetim na sjajnom godinu ranije objavljenom prethodniku ‘In A Silent Way’.
Rezultat je bio fascinantan i vraški utjecajan. Ne samo zbog revolucionarnog korištenja sve dostupne studijske tehnologije i žanrovskih fuzija već ponajviše zbog ritmičkih inovacija. Miles je naime osim trojice bubnjara, dvaju basista (jedan s kontrabasom a drugi s električnim basom) kao potporu ritam sekciji koristio i trojicu klavijaturista i perkusionista u unisonoj svirci ritmičkih obrazaca koji su se unutar istog broja kretali od hard bopa do rocka ili free jazza. Tako moćna ritam sekcija omogućavala je raskošne solo dionice s improvizacijama Milesa i Shortera.
Uspjeh albuma značio je samo uzlazni nastavak karijere
Kao i za album ‘In The Silent Way’ poticaj za otvaranje prema funku, soulu i rocku – točnije prema glazbi Arethe Franklin, Jamesa Browna, Sly & The Family Stone, nezaobilaznog Hendrixa – Milesu je 1968. dala novopečena supruga Betty Mabry koja, unatoč kratkom braku s Milesom, eto ima, kako su tvrdili mnogi Davisovi biografi, bitne zasluge za tu izuzetno bitnu fazu Milesove karijere. Iskustvo ‘In A Silent Way’ odnosno suradnje sa saksofonistom Wayneom Shorterom, klavijaturistima Herbiem Hancockom, Chicom Coreaom i Joeom Zawinulom, basistom Daveom Hollandom, bubnjarom Tonyjem Williamsom i gitaristom Johnom Mc Laughlinom te odlične reakcije ‘rokerske’ publike i turneje, Milesa su ohrabrili za logičan nastavak.
Uz već uhodanu ekipu u studio je doveo i Jacka DeJohnettea, Airta Moreiru i Benniea Maupina, a tokom snimanja albuma na kojem su se našle podugačke (dvadesetominutne) kompozicije sastavljene od različitih snimaka koristio sve postojeće tehnike koje su koju godinu ranije usvojili rock bandovi. ‘Bitches Brew’ i zajednički nastupi na koncertima s bandovima poput Neil Young & Crazy Horse i Steve Miller Band te nastupi na Isle Of Wight festivalu, Milesa su također približili novoj publici, no – kao i u slučaju znanog Dylanovog prelaska s akustičnog folka na amplificirani rock – zgrozili stare jazz fanove.
Pridošlice u studiju
‘Bitches Brew’ je bio i ostao najutjecajniji album Milesove ‘električne faze’ na kojem je prošireni sastav glazbenika s kojima je snimio prethodni album i odradio turneje, snimio funkom i rockom začinjene verzije starih brojeva poput (meni i danas maestralne) ‘Miles Runs The Voodoo Down’, ‘Spanish Key’ i ‘Sanctuary’. Među pridošlicama u studiju bili su i Larry Young, Lenny White, Don Alias, Juma Santos i Bennie Maupin. Miles je glazbenicima dao punu slobodu improvizacija i ‘dogradnje’ njegovih osnovnih ritmičkih i melodijskih ideja te željene atmosfere pa je album – zapravo snimljen uživo – imao jaku dozu spontanosti svirke ‘na dah’ tipične za koncertne nastupe.
Sve snimljene dionice kasnije su pak spajane u duge kompozicije uz korištenje ‘loopova’, svih dostupnih efekata, reverba… u studiju ‘skladanih i aranžiranih’ dionica s ‘loopovima’ i efektima korištenim kao kopče između ‘stavaka’ pa je studio u post-produkciji doslovno tretiran kao dodatni instrument ili glazbenik.