Na današnji dan, 7. prosinca 1949., rođen je Tom Waits, jedna od kultnih figura američke glazbene scene. Nadahnut Kerouacovim idejama o beatniku kao suvremenom boemu-skitnici, ikonografijom i atmosferom “film noirea” pedesetih i kombinacijom tradicionalnog trubadurskog izraza i jazz-stilizacija, Tom Waits je stvorio jedinstvenu autorsku i izvođačku maniru. Fascinacija beat-književnicima poput Kerouaca, Allena Ginsberga, i Williama Burroughsa, europskim brechtovskim teatrom, Scorseseom, te velikanima krimi-proze četrdesetih, poput Raymonda Chandlera i Dashiela Hammetta, utjelovljena je u galeriji likova s margine američkog života.
Slično tekstovima, i Waitsova glazba više duguje utjecaju cabareta četrdesetih, zvuku music halla, i bizarnim izborima glazbala nego rock trendovima. Waits je karijeru započeo svirajući klavir i nastupajući po losanđeleskim klubovima gdje su ga primijetili lovci na talente diskografske kuće Asylum, za koju je 1973. snimio debitantski album “Closing Time”. Album ga je predstavio kao tipičnog kalifornijskog singer-songwritera s prigušenim melankoličnim temama, klavirskom pratnjom, i sugestivnim napuklim – hrapavim glasom. Prvijenac se nije naročito prodavao, no donio je skladbu “Ol’55”, koju su uskoro snimili Eagles, dok je “Marthu” posvojio Tim Buckley.
Logičan nastavak
Sljedeći album “The Heart Of Saturday Night” iz 1974. prvi je u nizu albuma naslonjenih na Kerouaca i Bukowskog s glazbenim pričama o propalicama iz barova i gubitnicima s diskretnim jazz aranžmanima. Logičan nastavak donio je 1975. dvostruki konceptualni “Nighthawks At The Diner”, snimljen uživo u klupskom prostoru. Praćen uigranim jazz triom, Waits je potpuno ušao u ulogu beatnik hipstera koji – nastupajući u nekom sumnjivom baru – uvjerljivo poput Charlesa Bukowskoga priča o gubitnicima i ljudima s ruba, glavnim protagonistima skladbi poput “Worm Beer And Cold Women”, “Better Off Without A Wife” ili “Emotional Weather Report”.
Godinu kasnije “Small Change” otišao je korak dalje od albuma prethodnika: Waits je svojemu autorskom rukopisu dodao vrckavost i često bizaran humor te zahtjevne, no uspjele retro stilizacije dosegavši vrhunac u temama “Bad Liver And A Broken Heart”, “Invitation To The Blues”, “Tom Traubert’s Blues (Four Sheets To The Wind In Copenhagen)”, “The Piano Has Been Drinkin’ (Not Me)” i “Pasties And A G-String (At The Two O’Clock Club)”.
Jedan od najboljih albuma osamdesetih
Sličnim tragom išli su i albumi “Foreign Affairs” (1977.) i “Blue Valentine” (1979.). Na potonjem se našla vrsna obrada “Somewhere”, teme iz musicala “West Side Story”, i zanimljive autorske teme poput “Red Shoes By The Drugstore”, “Romeo Is Bleeding”, “Kentucky Avenue” i “Blue Valentines”. “Heartattack And Vine” iz 1980. donio je uspješan pomak prema R&B-ju i baladama, a na albumu se našla i “Jersey Girl” – kasniji koncertni standard Brucea Springsteena.
Tom Waits je 1983. potpisao za Island, krenuo s još žešćim eksperimentiranjem i snimio prijelomni album karijere: “Swordfishtrombones”. Proglašen jednim od najboljih albuma osamdesetih, “Swordfishtrombones” je predstavio novi Waitsov zvuk: naizgled kaotičan miks udaraljki, uvrnutih gitarskih fraza, rijetko korištenih glazbala poput marimbe, harmonijuma, gotovo zaboravljenog melotrona, crkvenih orgulja, puhačkih glazbala iz starinskih trgovina, egzotičnih udaraljki – i aranžmana koji kombiniraju zvuk kabareta dvadesetih i avangarde na tragu Captaina Beefhearta. U iznimnoj “In The Neighborhood” pečat su, recimo, davali arhaični puhači, u “16 Shells From A Thirty-Ought-Six” udaraljke, a u “Way Down In The Hole” gitarski twang avangardnog gitarista Marca Ribota i Waitsovo mumljanje na samome rubu artikuliranog.
Uslijedile su i konvencionalnije skladbe
“Rain Dogs” iz 1985. bio je nastavak “Swordfishtrombonea”, no, za razliku od prethodnika, Tom Waits potpisuje i – uvjetno rečeno – konvencionalnije skladbe, na tragu prvijenca: “Hang Down Your Head”, “Time” ili “Downtown Train”. Potonja je doživjela brojne covere; među ostalim i od strane Roda Stewarta, koji ju je doveo na top liste. Sljedeći “Frank’s Wild Years” izvorno je zamišljen kao projekt scenske glazbe. Riječ je zapravo o svojevrsnom soundtracku musicala koji su napisali Waits i supruga Kathleen Brennan, a koji je izveden 1986. u Steppenwolf Theatre Company u Chicagu. Bizarnu priču podcrtale su skladbe pune ironije i parodije poput “I’ll Take New York” ili “Blow Wind Blow”.
“Bone Machine” objavljen 1992. donio je minimalističku glazbu s naglašenim udaraljkama i razlomljenim melodijama te mračnim tekstovima pod utjecajem Burroughsa, a na samome rubu groteske i bizarnosti. “The Black Rider” objavljen je, pak, godinu kasnije kao snimka musicala koji je bio plod Waitsove suradnje s Burroughsom i redateljem Robertom Wilsonom. Sljedeći studijski album snimio je šest godina kasnije iskoristivši pauzu za sve češće pojavljivanje na filmu. “Mule Variations” iz 1999. bio je prvijenac za kultnu punkersku diskografsku tvrtku Epitaph, a svojevrsno je svođenje računa druge faze karijere koja se protegnula od “Swordfishtrombones” do “Black Ridera”.
Tom Waits je snimio čak dva albuma objavljena 2002
Novi se album, naime, tematski naslonio na skladbe s albuma “Swordfishtrombones”, “Rain Dogs” i “Frank’s Wild Years”, govoreći o sudbinama marginalaca ili, pak, o naličju života u naizgled idiličnim predgrađima, ali je također bio zamišljen i kao nastavak eksperimenta i kolaža s albuma “The Bone Machine”. Nakon uspješne turneje koja je uslijedila nakon objavljivanja albuma, Waits je ponovno ušao u studio i snimio čak dva albuma objavljena 2002.: “Blood Money” i “Alice”.
Vratio se melodiji koja je već na “Mule Variations” dobila posebno mjesto. “Alice” je novi studijski zapis glazbe koju je napisao još 1992. za njemačku teatarsku produkciju “Alice u zemlji čudesa”. “Blood Money” – ili u izvorniku “Red Drum” – temeljen je na dramskom tekstu Georgea Büchnera “Woyzecku”, a oba albuma zajednička je “bizarna” melodioznost i kabaretsko-vodviljska atmosfera. “Real Gone” iz 2005. duboko je emocionalan album nadahnut bluesom a snimljen u suradnji s Marcom Ribotom te gitaristom i basistom Larryjem Taylorom. Vrhunci albuma bile su skladbe poput “Sins Of My Father”, “How It’s Gonna End” – s gospel vokalima, dylanovska “Day After Tomorrow” te “Top Of The Hill”.
Dugo čekanje
Trotomni kompilacijski box “Orphans: Brawlers, Bawlers & Bastards” iz 2006. donio je 54 skladbe koje nisu koncepcijski ušle na izvorne albume. Prvi dio kompilacije “Brawlers” pobrao je brže brojeve, “Bawlersu” su pripale balade dok su se na CD-u “Bastards” našle zanimljive skladbe različitog žanrovskog predznaka.
Nakon sedmogodišnjeg diskografskog posta, u listopadu 2011. objavljen je “Bad As Me” – prvi album s novim skladbama kao novi dokaz Waitsovog skladateljskog i izvođačkog nadahnuća. Od uvodne “Chicago” do zaključne “New Year’s Eve” koja se naslanjala i na rane albume, “Bad As Me” se šetao omiljenim žanrovskim prostorima poput bluesa “Raised Right Man” i gospela u “Satisfied” te rockabillyja (“Get Lost”) i bluesy-jazza (“Kiss Me”), u kojima se Tom uvijek sjajno snalazio.
Naslovna foto: Album cover