Svjesni da im je image vječnih buntovnika rock and rolla narušen, ali – još i više – pojave punka koji ih je kao i većinu rock zvijezda sedamdesetih otpisao kao “dinosaure” te disca koji je zavladao s obje strane Atlantika, 9. lipnja 1978. Rolling Stones objavljuju po mnogočemu povratnički album “Some Girls”. Zbog Keithovih problema s ovisnošću i zakonom projekt novog albuma je mahom proveden pod palicom Jaggera.
Za razliku od prethodnog albuma nije sniman uz pomoć brojnih glazbenika, već je Ron Wood kao stalni član banda svirao na svim skladbama. Album je otvoren novim No.1 hitom “Miss You”; skladbom koja je sukladno duhu vremenu i iskustvu s prethodnog studijskog projekta naslonila na disco, no s tipičnim bluesy-rock štihom karakterističnim za Stonese. Logično je stoga da je objavljena i na 12 inčnom singlu “Special Disco Version” u plesnom remiksu kojem su pribjegavali mnogi rock izvođači pa i Bruce Springsteen svojim “Dancing In The Dark”.
Seksizam i rasizam…
Skladba je, zanimljivo je, nastala za vrijeme probe prije nastupa u El Mocombu tijekom “džemanja” Jaggera i Billyja Prestona. Bluesy pečat dala je usna harmonika Sugar Bluea i saksofon Mela Collinsa dok se u podlozi čuo električni klavir Iana McLagana. No zavodljivosti skladbe je osim disko ritma doprinjeo odličan riff, Wymanov razigrani bas i gitarsko fraziranje Jaggera (koji je na mnogim brojevima albuma svirao gitaru kao treći gitarist), Wooda i Richardsa. Bio je to jedan od razloga zašto se većina kritičara složila u ocjenama o povratku u formu, jakom energetskom naboju banda i najboljem albumu nakon “Exile On Main Street”.
Naglasivši – s punim pravom – i čudesnu sposobnost Stonesa da prihvate nove glazbene smjernice ne lišivši se izvorne prepoznatljivosti i rukopisa. Pokazala je to, konačno, i druga skladba na A strani “When The Whip Comes Down” kojeg je otvorio tipičan gitarski riff na tragu “Jumping Jack Flash” uz tekst koji je govorio i o homoseksualnosti, a uz svirke tri gitare te Rona Wooda koji je na ovoj skladbi svirao i pedal-steel gitaru.
Eksplozivna završnica je pak zacijelo mogla proći i kod sljedbenika Ramonesa. “Just My Imagination (Running Away With Me)” je odlično posvojen cover starog hita Temptationsa, a naslovna “Some Girls” s obilatim akustičnim i električnim gitarama i usnom harmonikom Sugar Bluea te Wymanovim sintesajzerom izazvala je novu uzbunu i kontroverze zbog “rasističkog i seksisičkog teksta”. Posebice stiha “black girls just want to get fucked all night”.
Album je odlično zaključio sedamdesete Rolling Stonesa
Prvu stranu albuma je zaključio brzac “Lies”, a drugu otvorila country balada “Far Away Eyes” s ironičnim tekstom koji se češe o stereotipe žanra naslonjena na Bakersfield country te s Woodom koji je odsvirao pedal-steel gitaru. Kako god ga mjerili “Far Away Eyes” je vrhunski komad country-rocka kojeg bi sigurno potpisao i sam Gram Parsons.
“Respectable” mu je bila prava suprotnost kao berryjevski rocker s punkerskom energijom dok je “Before They Make Me Run” sjajna Richardsova tema koja govori o sukobu sa zakonom i prijetnji zatvorske kazne u Kanadi zbog heroina. Skladba je snimljena bez Jaggera, a Keith je odsvirao gitare i bas dok je Ron Wood ponovo posegnuo za pedal-steel gitarom.
“Beast Of Burden” je neupitni vrhunac albuma s iznimnim “dijalozima” Woodove i Richardsove gitare lišenih klasične podjele solo i ritam gitariste te s lijenim grooveom. Jagger je, kao i drugamo na albumu, u sjajnoj formi baš kao Wyman i Charlie Watts čiji je backbeat dao poseban pečat broju. Gitarski solo je pak djelo Rona Wooda – više, no punopravnog člana banda koji je još jednom opravdao riječi Keitha Richarda o gitaristi “koji savršeno odgovara Stonesima”. Album je zaključila “Shattered” kao plesni brzac s Woodovom svirkom basa i gitarama koje – po uzoru na Velvete ili nove punk bandove – mantrički vrte glavnu melodiju.
“Some Girls” je odlično zaključio sedamdesete Rolling Stonesa te njihove vrtoglave uzlete, klizanja u osrednjost ali i novi uzlet do vrha.