Na današnji dan 6. travnja 1998. u 55. godini preminula je legendarna pjevačica countryja Tammy Wynette. Ostala je upamćena po brojnim hitovima i antologijskim skladbama “Stand By Your Man” te “D-I-V-O-R-C-E”.
Na isti datum 2016. točno na svoj 79. rođendan preminuo je još jedan velikan countryja – Merle Haggard. Njegovo je ime – kao autora, gitariste i pjevača – najuže povezano uz uzemljenje žanra Bakersfield countryja u šezdesetima no njegova se plodna karijera s čak 63 pjesme koje su se našle na rang listama najprodavanijih singlica countryja i impresivnih 38 No. 1 zgoditaka, protegnula i u dvijetisući. Posljednji album “Timeless” objavio je 2015.
Na današnji dan 1971. Rolling Stones su nakon isteka ugovora s Deccaom osnovali vlastitu diskografsku etiketu Rolling Stones Records kao podetiketu Atlantic Recordsa. Diskografska kuća Stonesa donijela je i čuveni logo s isplaženim jezikom kojeg je, nadahnut indijskom božicom Kali ali i usnicama Micka Jaggera, dizajnirao John Pasche. Prvi album objavljen za Rolling Stones Records bio je “Brian Jones Presents the Pipes of Pan At Joujouka”, jedan od prvih albuma world musica. Prvi album Stonesa objavljen na vlastitoj etiketi bio je pak “Sticky Fingers”. Album koji se pojavio koji tjedan kasnije (23. travnja 1971.) ostaje zapamćen kao jedan od najboljih albuma u njihovoj impresivnoj diskografiji.
Sticky Fingers je naprosto bio pravo remek-djelo
“Sticky Fingers“ sam i nekoć, i danas držao jednim od najboljih i najznačajnijih albuma i Rolling Stonesa i rocka uopće! Album je naravno bio značajan i zbog antologijskog ovitka Andyja Warhola s očitim seksualnim aluzijama, spomenutog promoviranja logotipa s isplaženim jezikom te zbog inauguracije diskografske etikete Rollin Stones Records. Ipak, mnogo su važnija bila njegova izravna posezanja za hibridnim country-rockom u “Dead Flowers” te “Wild Horses” – kao rezultat druženja Keitha Richardsa s Gramom Parsonsom, iznimni hard-rock/boogie brojevi poput vječne “Brown Sugar” ili pak kontroverze oko kokainskih (“Moonlight Mile”) i heroinskih (“Brown Sugar”) aluzija.
“Sticky Fingers” je naprosto bio pravo remek-djelo i svojevrsno ušće svih općih mjesta autorskog i izvođačkog rukopisa Rolling Stonesa. Bio je ujedno i povratak na onaj bazični zvuk Stonesa kao rasnog rock and roll banda, lišen eksperimenata s egzotičnim glazbalima i studijskih lickanja. I ovog puta u produkciji Jimmyja Millera te uz podršku sjajne ekipe suradnika. Točnije klavirističke ekipe snova (Billy Preston, Jack Nitzsche, Ian Stewart, Nicky Hopkins) te vječnog saksofoniste Bobbyja Keysa.
Poetika je počela dvije godine ranije
Moglo bi se reći da je poetika albuma začeta dvije godine ranije kad su Stonesi u studiju Musce Shoals u Alabami snimili “Brown Sugar”, “Wild Horses” i cover ruralnog bluesa “You Gotta Move” odnosno odličan miks rocka, countryja, bluesa i južnjačkog soula.
“Brown Sugar” koji otvara album je to zorno pokazao kao broj građen oko fascinantnog gitarskog riffa s kontroverznim ili, još bolje je kazati, ambivalentnim tekstom koji se mogao odnositi na drogu, tadašnje tamnopute Jaggerove ljubavnice i na međurasne seksualne odnose. Bio je odlično začinjen soulom Keysovim saksofonom i klavijaturama Iana Stewarta. “Sway” – koja je bila objavljena i kao B strana singla “Wild Horses” – je savršeno blansiran country-blues u kojem je sva gitarska sola – uključujući i upečatljivi bottleneck – odsvirao Mick Taylor, a “Can’t You Hear Me Knocking” praskavi sirovi rock broj kojeg je otvorila Keithova gitara. Sedmominutni broj – uz podršku Keysa i Prestona – nakon uobičajenog dijela idealnog za kakav skraćeni radijski singl skončao je u odličnom “džemanbju”.
Brojne odlične skladbe
Blues standard “You’ve Gotta Move” uz bubanj na tragu New Orleansa i njegovih pogrebnih povorki donio je čudesne međuigre Taylora (Telecaster i bottleneck) i Richardsa (dobro) te Jaggera koji pjeva u maniri starih južnjačkih bluesera. “I’ve Got The Blues” je pak rasna klasična južnjačka soulom okađena laganica (uz odličnog Kayesa i Prestonov Hammond) u maniri balada Otisa Reddinga, kao i “Bitch” na tragu rock inačice brzaca Sama & Davea ili Spencer Davis Group. “Dead Flowers” je rasni country broj kao i izvanvremena “Wild Horses”: country balada u kojoj se najviše osjećao utjecaj Grama Parsonsa. “Sister Morphine” koju je uz Micka i Keitha supotpisala (a i sam snimila) Marianne Faithull ugostila je na slide-gitari Rya Coodera koji daje glavni ton broju uz Keithovu akustičnu gitaru prije nego li se uključi cijeli band.
Album zaključuje “Moonlight Mile” koja je čini se trajno podcijenjena balada Stonesa. Mogla bi stilski biti zaostatak iz šezdesetih a la “As Tears Go By” s mrvom psihodelije, dramatičnim umetcima na tragu chamber-popa križanih atmosferom (country) laganica. Posebice zbog klavira Jima Pricea i orkestriranih dijelova.