Ako je Jack White bio najveća solo faca festa, skrivene favoritice new rrrriot girls poput Jehnny Beth, onda su Idles energijom najjači bend reprizne ponude. Muškarci ne sviraju za publiku koja traži refrene za ljetne playliste, sentimentalne balade ili festivalsku romantiku, već sat i pol demonstriraju kako zvučki suvremeni punk tj attitude music kada se odrekne klišeja, a zadrži retoriku angažmana, bijes, energiju i ritam. Nepromijenjene setliste šaraju cijelom diskografijom i ne šarmiraju nove fanove niti se trude nagovoriti ih i pridobiti.
Sirova energija, kontrolirani kaos i gitarist koji krade show u haljini
Idles vjerojatno nikada neće biti bend koji će publika masovno pjevušiti na svadbama ili sportskim stadionima, ali malo tko danas tako uvjerljivo spaja sirovu snagu, inteligentne poruke i gotovo vojničku koncertnu disciplinu. Frontmen Joe Talbot trebao je biti centralna figura večeri. Njegovo režanje, urlanje i propovijedanje između pjesama funkcionira kao moderna verzija punk propovjednika koji publiku ne pokušava zabaviti koliko mobilizirati. Međutim, pri dojmu njegova autopilota show mu krade čovjek pored, rasplesani gitarist Mark Bowen u haljini, kao da je upravo pobjegao iz nekog paralelnog glam-punk svemira, pa će tijekom “and you and you and you” dijela “Danny Nedelko” odraditi crowd surfing jer jok se Talbot bavio kontrolom kaosa, Bowen bi kaos postao.
Set lista je presjek karijere, stvari sa svih pet studijskih albuma i soundtrack izdanja funkcionirao kao velika buka s razlogom odakle god piknete “Mother”, “Never Fight A Man With A Perm”, “Gratitude”, “Dancer”, “Gift Horse” do ranih “10940 Gotho” i finalne “Rotweiler” i ostali favoriti nizali su se bez previše predaha doduše ni klimaksa. Oni koji ih vole zadržat će ljubav, ostali distancu. Doduše Joe Talbot se tijekom devedesetak minuta svirke uspio ne oznojiti a ne radi se o genetici, nadnaravnim sposobnostima ili jednostavno superiornoj britanskoj ekonomiji pokreta, nego čovjek izgledao svježije na kraju nego dio publike nakon treće pjesme. Ovo nije kompliment, ako se razumijemo. Za ljubitelje melodičnosti Idles zvuče pretvrdo, za ljubitelje ritma, energije i suvremenog proto-punka gotovo savršeno. S naglaskom na gotovo.
Kings Of Leon predstavljaju drugu stranu festivalske rock medalje
Dok Idles djeluju kao bend koji bi mogao zapaliti pozornicu ako im dosadi, Kings Of Leon odavno funkcioniraju kao profesionalna koncertna korporacija marketed by nostalgija meets Las Vegas gaža hotel band. Followilli punktirani sjajnom južnjačkom glaševnom rašpom Caleba pred mikrofonom. Sve je na svom mjestu. Sve zvuči kako treba. Sve izgleda kako treba no, ono što im je najveći adut, ispada i najvećim problemom. Retro južnjački garažni amero-rokeri za publiku željnu američkih emocija, roots-rock romantike i sigurnih hitova isporučuju onako kako Bon Jovi isporučuje za drugu vrstu domaćica. Nema tu zere opasnosti, samo puno iskustva i manirizma. Mimo “Sex On Fire”, “Use Somebody”, “On Call”, “Closer” ili ranih “Molly’s Chambers”, nađe se placa za “The Bucket”, “Pyro”, “Seen” i ostatak provjerenog repertoara kojim odrađuju posao, Exportdrvo obrada drva hoblanje style. Publika dobije ono po što je došla. Bend isporučuje ono što se od njega očekuje. Nitko nije zakinut. Ali nakon Whitea, Flaming Lipsa, Gorillaz i Idlesa teško se oteti dojmu da su Kings Of Leon tek vrhunski gažeri nego bend koji mijenja živote mimo mama koje bi ih…ostatak znate.
Najveća programska zagonetka dana ostali su Dry Cleaning. Britanski alter rock spoken-word indie minimalizam ima svoju publiku i svoje kvalitete, no ostaje nejasno kako je upravo taj bend završio na glavnoj festivalskoj pozornici. Ono što u klupskom prostoru može djelovati intrigantno na velikoj otvorenoj festivalskoj pozornici često se pretvara u zvučnu kulisu za odlazak po pivo ili vodu, šetnju i minglanje s ljudima koje ne čujete od do. Korektno, inteligentno i dosljedno vlastitom izrazu ali bez stvarnog razloga zauzimanja toliko istaknutog mjesta u programu.
Ovogodišnji INmusic ostavio je nekoliko vrlo jasnih pobjednika
S druge strane buke, za srpske hardcoraše Neven kao zatvarače festivalskog čepa nikada nema takvih dilema. Ulični kolektiv uvijek dokazuje zašto glasna i bijesna glazba pronalazi svoje mjesto bez obzira na trendove, budžete i festivalske kalkulacije dokle god ljutnja nije kalkulacija niti nužni problem već jedina zdrava reakcija na svijet oko nas. Razloga za ljutnju, pokazuje stvarnost svakog dana, ne nedostaje. Neven nikada neće puniti stadione, ali njihova autentičnost vrijedi više od mnogih bendova koji ih pune.
Podvučenom crtom tri dana Jaruna, ovogodišnji INmusic ostavio je nekoliko vrlo jasnih pobjednika. Jack White je najveća rock zvijezda festivala, moderni Hendrix, Flaming Lips s Gorillaz na papiru najzabavniji bendovi festivala u izvedbi nisu rezočarali niti razvalili, Idles najjači koncertni bend festivala, uz Jehnny Beth i Sprintse kao buduće headlinere. Kmečanje Manic Street Preachersa više ne bi trebalo svjedočiti.
View this post on Instagram
Najveći pobjednik, kao i gotovo svake godine, ponovno je bio sam festival točnije publika, crowd, gig goeri, urbana i civilizirana, sve više strancima prošarana baza odlične glazbe. Predljetni meeting point, mjesto susreta starih prijatelja, novih poznanstava, glazbenih otkrića i onog osjećaja da nekoliko dana godišnje svijet ipak može izgledati malo podnošljivije nego inače.
Vidimo se dogodine na novoj turi buke, blata, piva, filozofiranja, nezadovoljstva tretmanom dijela medija i glazbe koja nas još uvijek uspijeva okupiti na istom komadu gradske otočke trave do realnih nepreskočenih 20 godina.
Naslovna fotografija: Screenshot YouTube