Rasprodana zagrebačka Arena za Stingov četvrti dolazak u Hrvatsku (dva puta pulska, dva puta zagrebačka Arena) iznenadila je posjetom obzirom da je prije deset godina na istom mjestu jedva popunio pola prostora. No, u postpandemijskom razdoblju odgađani koncert dovukao je publiku mahom 40 iznad godišnjaka.
Ekipu željnu sigurnosti sjajnog the best of repertoara, dobrog zvuka i naklona pred likom i djelom pouzdanog profesionalca, šarmera koji u sedamdesetoj izgleda fizički bolje od sinovljeve generacije. Tipa koji ne koristi vizualne trikove ili isključivo šlepanje na svoje najveće hitove ili The Police repertoar ne bi li svakih desetak godina ili manje izmamio razloge za svjetsku turneju.
Predizvođač je bio Stingov sin, Joe Sumner
Stingova recentna “My Songs” turneja spaja vrlo korektni lanjski studijski album “The Bridge“ i kolekciju “My Songs“ iz 2019., ne bitno prearanžiranih čitanja hitova solo i policijske pjesmarice. Intimnoj i ugodnoj atmosferi novog susreta pridonosi i obiteljski moment u kojem ulogu otvaranja koncerta i predizvođača daje svom sinu Joeu Sumneru. Njemu treba odati hrabrost izaći samo s gitarom pred publiku spremnu gledati ga s visoka jer skladati pjesme sa Stingovom sjenom nad vratom je veće breme nego su trebala kusati djeca Lennona, Marleya, Jaggera i ostalih amblema rock and roll povijesti.
View this post on Instagram
Joe je vrlo ugodan, pristojan i melodijski školski točan autor i pjevač. Lik koji se nije našlepao na Stinga zbog rodijačkih veza već ima sasvim korektan back up u vlastitim autorskim stvarima. Čovjek kojeg od masovne recepcije dijele ponešto predvidljivi tekstovi i potencijalni nedostatak ambicioznosti, ali rola mini Eda Sheerana mu nije daleko od mogućnosti.
Čovjek koji izlazi pred masu kad im potrebu i razlog
Peto svjedočenje uživo njegovim ukazanjima na ovim prostorima, uključujući The Police revival na beogradskom Ušću iz lipnja 2008 (s Counting Crowsima kao predgrupom), svaki je puta pred sobom nalazilo toplog profesionalca, lika koji voli i poštuje svoju publiku i svoje pjesme. Čovjeka koji izlazi pred masu tek kad ima potrebu i razlog. Nema pretjeranih strastvenih vatrometa na tim događajima kakve nađete u susretu s Bossom Springsteenom primjerice, ali u zamjeni za nezaboravne trenutke ljubavi dobivate drugu vrstu predivnog.
View this post on Instagram
Kod Stinga postoji onaj catch up X factor u njegovoj staloženosti i mirnoći i lijepom starenju, toplini i nježnosti njegova glasa. On se ne mora maljati kao nedavni gost Robert Smith ne bi li vizualno dostajao svojim stvarima. Dovoljno mu je stati pred 15 000 ljudi i poslije otvaranja “Message In A Bottle”, odsvirati “Englishman In New York” od kojeg će stih “be yourself no matter what they say” ostati dvoranskim refrenom bitnijim od svakih drugih metafora i podcrtavanja.
Takvih je trenutaka za ježenje i blage dodire suza sinoć u Areni bilo kad se dohvati razorno nježnih čitanja “Fields Of Gold”, “Shape Of My Heart” ili završetka bisa kada nakon “Roxanne” sjedne na stolac i u intimi mobitel generacije prošara “Fragile” po žicama akustare, više nego simbolički zaključujući jedno veličanstveno putovanje karijerom. Koje se možete sjećati kao liste pune slojevitih pop rock standarda nego joj zamjerati ponekih nepotrebnih “eksperimentiranja” (lutnja ili Shaggy epizode). Uz izvrstan razglas, Sting je prošarao kroz dvadesetak stvari pred mobiteliziranom i pristojno površnom publikom koja je pratila i pila mu s dlana svaki moment dvosatnog naklona odama dostojanstvenom starenju.
View this post on Instagram
Sting je tračak staloženosti u prilično suludom svijetu
U okvirima predvidljive “kitica refren kitica” pop rock forme često bi izvlačio najbolje. U tu svrhu nije zgorega posluhnuti lakoću kojom sklada nove stvari poput “Rushing Water”, “If It`s Love” ili “For Her Love” i staviti ih u komparaciju s najvećim mu solo hitovima. Tada zazvuče kao novije rođake i odbljesci spomenutih “Shape Of My Heart”, “Fragile” ili jedne od najljepših pjesama pop rock povijesti “Every Breath You Take” koju smije prearanžirati na puno različitih načina, iako se na prvi mah mogu doimati nepotrebnim, riječ je o pjesmi takve snage da prekriva svake pokušaje bacanja sjena.
U povlaci odsviranim The Police komadima poput “King Of Pain”, “Spirits In Material World”, “So Lonely”, “Walking On The Moon” teško je naći jednog slabog mjesta. I kad se dohvaća soundtracka animiranih Arcane: League Of Legends u “What Could Have Been” i kad se modernizira u duetu “Whenever I Say Your Name”, radi se o čovjeku koji čak i kad bi stajao i reciklirao isprobavajući razne pop terene njegove su melodije u svakom trenu koketirale s novom klasikom.
Sting se nakon novog susreta s hrvatskom publikom ponavljao kao rijetko pouzdan lik čije prodavanje prošlosti i sadašnjosti nalazite jednako lijepim i potrebnim, kao tračak svjetla, zen mirnoće i staloženosti u prilično suludom ponuđenom zeitgeist svijetu.
Naslovna fotografija: Sting / službena press fotografija, Universal Music