Nekoliko mjeseci nakon što je njegov splitski prijatelj po mainstreamu, Gibonni, dva dana zaredom krcao zagrebačku Arenu istovarujući galone glazbenog feelgooda, otvarajući krugove pop rock lijepog i vrijednog, nudeći protutežu dominantnim narativima kako samo srpski narodnjaci i katolički glazbeni sabori ili lakonotni estradnjaci rasprodaju Arenu, njegova će riječka alter refleksija Damir Urban sa svojom Četvorkom, uz aranžmansku potporu Ante Gele te instrumentalni background Simfonijskog orkestra HTV-a, pokazati kako se uz emotivni klimaks pop glazba pretvara u klasiku.
Pjesme s velikim P
Uz pjesme koje godinama i desetljećima već nešto znače publici žednoj soundtracka boljih, sporijih, sadržajnijh života od galopirajućeg, zaglušujućeg i priglupog bombardiranja formama bez sadržaja.
Urban se prostire u jedinstvenom spoju i rijetko ponovljivoj prilici koja je prerasla kapacitet Lisinskog kao prirodnog habitata ili vrtove HTV-a za ljetnih shema. Ne na način prodavanja medijske magle šlepanjem na covere tuđih stvari te plasiranja masi karikaturalnih složenica poput “buntovnika s čelom”, već na onaj daleko autohtoniji i autorski vrjedniji način, pri kojem je izvedba samo jedan od dijelova kompletnog paketa zasnovanog na pjesmi. Lijepoj pjesmi. Pjesmi koja rezonira s publikom na više osnova. Kroz stih, melodiju, približavanje i zagrljaj. Pjesmi s velikim P. Sadržaju. Osnovi. Temeljima.
Djela koja će ostati zauvijek
Istog datuma i u isto vrijeme kad se nogometnim fanovima događa Finale Lige prvaka, jedno drugačije finale Lige prvaka, pred rasprodanom najvećom zagrebačkom koncertnom dvoranom, nešto manje od 10-ak tisuća ljudi uživalo je u vrlo sličnom trenutku i emotivnom efektu nekoliko vrsta spajanja. Publike s autorom i izvođačima, izvođačima s pjesmom. Pjesme u zatvorenom krugu s publikom, čineći nerijetko trenutke kojima ježenje pečatira ne samo emotivnu vrijednost viđenog. Njegove poetske vizije alter pop glazbe spojene sa simfonijom dokazuju kako ima izvođača na domaćoj sceni čije harme, melodije i akordi nisu niža bića, već se dodatno obogaćene vještim aranžmanima, vrlo lako pretvaraju u novu klasiku. A sve je počelo i iskra je kresnula Urbanovim dirigiranjem u sjajnom HTV showu “Maestro”, prije nešto manje od desetak godina.
Na krilima još uvijek aktualnog i hvaljenog intimnog albuma “Lipanj, srpanj, kolovoz”, Urban & 4 su odvezli setlistu hitova kombiniranjem tri dijela karijere. Od onog lauferskog (“Mjesečev rog”, “Moja vod”“, bis “Svijet za nas”), preko najvećih hitova iz prvog dijela solo karijere s Četvorkom (“Odlučio sam da te volim”, “Black Tattoo”, “Nebo”) do recentnih i novijih intimnih skica (“Nitko osim nas“, “Biram ptice”) ili novih evergreena (“Iskra”, “Sama”), zgodno pripitomljenih aranžmana (“Mala truba”), koncertnih klasika (“Mjesto za men”“, “Astronaut”, “Ruke”) ili pak gostovanja Rade Šerbedžije iz dueta s Kemalom Montenom “Ni u tvome srcu” koje je imalo više opravdanja u prijateljskom smislu nego glazbenom.
Urban je vokalno nikad spremniji, jasniji i moćniji
Urban je vokalno nikad spremniji, jasniji i moćniji, a instrumentalna presvlačenja set liste u nova ruha the best ofa karijere dala su osim potvrde kvalitete pjesama i prečace do statusa evergreena.
Kao što se posljednjih postpandemijskih godina u našem društvu polariziranje i zauzimanje strana počelo doživljavati poput kulturološkog imperativa, odabrati stranu ovakvih događaja znači izaći bogatijim za jedno vanserijsko i vanglazbeno, više sociološko iskustvo. Ono koje se može obuhvatiti opipljivim zagrljajem energije ljudi spojenih oko lijepog i vrijednog. Ponekad do osmijeha, ponekad do suza od ganuća i žmaraca. Kao kad dvorana zborno uz njega zapjeva “treba nam tako malo skoro ništa, jedan kremen i jedna iskra, da tama ode…”, u takvim trenucima postaje jasno kako da Urban pjeva i radi na engleskom imao bi ladicu na prvoj ligi pop scene, svirajući po svijetu ravnopravno uz imena kakva su bili maestro Cohen, Nick Cave, Eddie Veder i slična nedodirljivost koja je znala i još uvijek spaja lijepi stih i lijepu riječ s još ljepših melodijama.
Neopisivi osjećaji poslije koncerta
Kao što se nekad znalo izlaziti punih pluća nakon Đoletovih ili Gibinih koncerata, analogijom prema svjetskim izvođačima, Springsteenovih ili Cohenovih, tako je izaći iz ove glazbene dvosatne metamorfoze obasjane u plavom, bilo pospremiti u album sjećanja trenutke nakon kojih vam nitko ne može servirati niti uvjeriti vas kako je masa osjetljiva samo na najpovršnije podražaje.
Biti dijelom ovakvih trenutaka čini puno za pop kulturu prostora sve siromašnijih sadržajem. I dok njegovi sugrađani polako pakiraju eurovizijsko ŠČ cirkusiranje u sasvim drugim glazbenim ladicama, Urban se kao centralna figura riječke i hrvatske glazbene alter pop rock scene, nastavlja publici nuditi kad njegovi razlozi imaju veze isključivo s glazbom i sadržajem. A to je itekako važno.
Kao što je važno bilo biti dijelom ovakvih događaja. Oni čine razliku u prostoru i vremenu.
Naslovna fotografija: Milica Czerny Urban