Osim po još jednoj kičastoj scenografiji (s onim svjetionikom kao zaostaloj kulisi sa snimanja “Igre prijestolja”) te još jednom zagrljaju estrade i politike u prvom redu koja je zbog skorih splitskih izbora za gradonačelnika na Prokurative dovela i samog Plenkovića, “62. Split” ostat će zapamćen po novoj kampanilističkoj budnici, par solidnih zgoditaka te nekim sasvim pristojnim brojevima uz ocjenu – prolazno. Za festival koji je godinama proizvodio mahom tek “hitove za hititi”, kud ćeš više.
Nisam vjerovao da ću to napisati, ali eto… 62. Splitski festival i nije bio tako loš. Dapače, u usporedbi s Dorom djelovao je kao “dom kulture s vodoskokom”. Doduše od tih 25 izvedenih pjesama barem polovicu bi trebalo hititi (jer, da parafraziram Arsena, pjesmuljak kojim se dodvorava publici koja ga neće je zapravo “(s)hit za hititi”) pitajući se zašto festival (navodno) zabavne glazbe financira Ministarstvo kulture. Ipak, s druge strane, pojavilo se tu i štogod probavljivih brojeva i pokoji zgoditak. Što je, nemojmo se lagati, više od hrvatskog festivalskog prosjeka.
Lorena Bućan je imala odličnu izvedbu
Na prvu vijest da je Grand Prix otišao kampanilističkoj pjesmi o Splitu koja prati taj dugi niz od “Nima Splita do Splita” i “Ništa kontra Splita” koji se proteže do danas, i nije neko iznenađenje. Uostalom, kao ni nagrada stručnog žirija još jednoj Huljićevoj pjesmi. No, kvragu sve, obje su nagrade zaslužene što se baš ne događa često na Prokurativama još od onih dana kad je publika izviždala Arsenovu “Vraćam se”, a žiri uskratio nagradu Runjićevom i Oliverovom “Galebu”. Naime “Jedno bez drugoga” u odličnoj izvedbi mlade i vraški talentirane Lorene Bućan bezgrješni je komad pop šlageraja iz radionice Huljićevih kao još jedan dokaz Tončijevih vještih poigravanja s vlastitim “trade markom” i manirizmima odavno izbrušenim uspješnicama Doris ili bivših pjevačica Magazina.
Luka Nižetić je donio sve što festivalu treba
Slučaj Luke Nižetića i pobjedničke “Kad se rodiš usrid Splita”, proizvoda iz obiteljske manufakture Mihaljevićevih, donio je sve što festivalu na Prokurativama treba. Najprije izvođača koji je posve primjeren i tekstu i glazbenoj ambalaži pjesme (jer on je pravo “splitsko dite” rođeno usrid Splita) sa štihom Kariba uz duhoviti tekst koji je, uzgred rečeno, od banalnog kampanilizma uspješno cijepljen i odličnom doskočicom o Titu. Uz dodatak – Kiriginu, tom legendarnom predsjedniku uprave “Hajduka”. Nimalo ne sumnjam da će Nižetićevu skladbu koju je zdušno prihvatila publika prihvatiti i lokalna radija poput Radio Dalmacije koja publiku ionako maltretira očajnim “hajdučkim budnicama” prije svake utakmice “bijelih”.
Bilo je i nekoliko promašaja…
“62, Split” je dakako donio lijepi broj skladbi i izvođača u ulozi topovskog mesa te obilatu dozu trasha. Primjerice, Stavros, kao čvrst dokaz da su bubnjari (čast iznimka poput Grohla i Collinsa) kao pjevači “ljudi koji se vole družiti s muzičarima”, donio je novi broj za svadbe u pasivnim krajevima, Mladen Grdović još jednu od beskrajnih repriziranja svojih dalmatinskih humpa-cumpanja koja su još otužnija kad su u trijeznoj izvedbi, Vuco iliti Willy Family pseudo narodnjak (lišenim autoironije Živog blata)… Tu su i one tipične “uzaludnice” koje se zaborave čim jeka na Prokurativama vrati zadnju izvedenu notu.
A baš tu spadaju Stjepan Lach, Mate Grgat, Marko Kutlić – kojem ni hrpa pjevačica sa parternom gimnastikom nije mnogo pomogla, Danijela čija “Fortunata” pati od anemije već nego li je bila Plenkovićeva na regrutaciji, Lidija Bačić – koja je unatoč pjesmuljku pokazala da za razliku od ostalih akterki festivala kodnog imena Melodije botoksa i silikona ima dobar glas… Poseban osvrt zaslužuje pak Bralić i njegova pseudo-klapa Intrade s restlom-restlova iz ostavštine Rajka Dujmića, tisućama godina daleko od njegovih hitčuga s Prokurativa.
Standardno dobri su bili Belan i Fiumensi, Hari, Karan…
U kategoriju pristojnih festivalskih prinosa pak treba ubrojati “Rišpet” s lepršavom ljetnom reggae stilizacijom “Lipo mi je tu”, Belana i Fiumense u tipičnoj belanovskoj retro-pop temi “Jube moja znaj”, standardnog Harija, Karana (sa dalmatinskom šansonom “Ne da mi pisma”), pa i 4 tenora (ovog puta srećom ne terora) s “Adio ljubavi” koja bi mogla proći i kao podloga za odjavnu špicu kakvog mediteransko-jadranskog filma. Vinko Barčot – stari suradnik i ribarski guru Olivera Dragojevića – je nastavio pak broditi Oliverovim tragom u pjesmi “Sve što trebam” Ive Županovića, kao “Olivera za siromašne” te – doduše manje – u Tedijevoj “Možda nekog voliš”.
Rekoh, osim po još jednoj kičastoj scenografiji (s onim svjetionikom kao zaostaloj kulisi sa snimanja “Igre prijestolja”) te još jednom zagrljaju estrade i (HDZ-ove) politike u prvom redu koja je zbog skorih splitskih izbora za gradonačelnika na Prokurative dovela i samog Plenkovića, “62. Split” ostat će zapamćen po novoj kampanilističkoj budnici te nekim sasvim pristojnim brojevima uz ocjenu – prolazno. Za festival koji je godinama proizvodio mahom tek “hitove za hititi”, kud ćeš više.