Recimo da ste prosječni hrvatski konzument pop ili rock glazbe te da ste pročitali da je ovogodišnji dobitnik nagrade Rock & Offa za životno djelo Milan Manojlović Mance. Vaša reakcija bi zacijelo bila WTF je Mance?
Ništa čudno jer Mancea teško da zna publika izvan zagrebačkih „city limits“. Ili još točnije, tek publika vječno sklona alternativi, opskurnim pojavama undergrounda i programima “Močvare”. Uostalom, Mancea niste mogli vidjeti ni čuti na velikim pozornicama a bogme ni na programima radija (osim tek pokojeg) i prije nego li su bili “formatirani” u beskrajnu dosadu. Manceova glazba se sigurno neće pojaviti u A strani, niti će je posvojiti neki mladi nadobudni bend “u usponu”, a opet, Milan Manojlović je već desetljećima usidren u mitski prostor domaće alternative. Kao ikona koja, eto, ove godine dobiva i priznanje. Ulazak u “rockoffovsko” elitno društvo alternativaca u kojem već sjedi Zdenko – Slušaj najglasnije! – Franjić.
Misteriozan ‘slučaj Mance’
Ako vas je kojim slučajem ipak ponukalo da ga guglate i na youtubeu pronađete snimke njegova albuma iz 1996. “Čovjek iz Katange”, “slučaj Mance” će vam biti još misteriozniji. Jer, mjeren uobičajenim metrom kojim i kritika i publika obično uzima mjeru autorima i izvođačima, Mance se na prvu prije doimlje kao vic, ljuta zajebancija i ridikulozna podvala nego li kao “pravi” kantautor.
No, ako pažljivije preslušate cijeli album ili makar ona njegova opća mjesta poput naslovnog broja, “Javorova grana”, “Ja noćas ništa nisam jeo”, “Broj 2”, “Kada kreneš na put”… i prije nego li ste došli do zadnjeg odsviranog tona, bit će vam jasno da je taj čudni svat nešto drugačije od svega što ste ikada čuli. Iskren, neposredan i topao poput zaigranog djeteta koje svijet oko sebe doživljava kao čudesne slik,e a krhotine melodija i tekstova pjesama koje je nekad i negdje čuo, ili ulomke usputnih razgovora na ulici i u tramvaju, posvaja kao građevni materijal za svoje autorske vizije, Mance će vas – prepustite li mu se – u trenu usisati u svoj jedinstveni glazbeno-poetski kozmos.
Vlastiti ‘ničim izazavan’ izbor
Mancea koji se nakon tri albuma, i to taman kad su ga počeli više slušati, povukao sa scene na čijoj je debeloj margini ionako bio, često su znali uspoređivati sa Sydom Barrettom. No, dok je kod njega za nogiranje iz prve inkarnacije Pink Floyda glavni razlog bila potpuna predanost opijatima, a odustajanje od scene posljedica grde psihijatrijske dijagnoze, Manceovo je samoukidanje nakon 2011. i posljednjeg nastupa u SC-u bio vlastiti “ničim izazvan” izbor. Baš kao i duboko uvjerenje da je margina njegov svjesno odabrani prostor, a ne tek mjesto na koje ga je gurnuo nedostatak talenta i vizije.
Zapravo, ako su uputne neke paralele, Mance je mnogo bliži dadaistima pa i nadrealistima nego li guruu prvog vala britanske psihodelije. Ujedno – danas je to jasnije nego li ikada – i svojevrsna zagubljena ili svjesno marginalizirana karika domaće šansone (zapravo bolji je dedićevski termin “autorske pjesme”) koja se od začinjavaca zagrebačke škole, razbarušenosti i nekonvencionalnosti jednog Tome Bebića, preko novovalnih autora te Mancea u devedesetima protegnula na novu generaciju indie/alter singer-songwritera.
Ako nagrada Rock Offa potakne neke nove klince (pa i stare kajle koji su Mancea preskočili) na slušanje “Čovjeka iz Katange”, “Plavog bara” i “Melodija sobe i predsoblja”, nimalo ne sumnjam da će barem neke od njih usisati u čudesan vorteks vječno neuštekanog marginalca preseljenog iz stvarnog života u legendu. Ovaj put doista i s pokrićem.
Naslovna fotografija: Ratko Mavar