Srijeda, 3 srpnja, 2024

69. Zagrebački festival: Najbolje pjesme po izboru Anđela Jurkasa

Sublimira li se ponuda i očekivanja klasičnih sterilnih šablonskih ljubavnih pjesama, zajednički nazivnik ovogodišnje ponude je iznenađujuće kvalitetna instrumentalna produkcija u gornjem domu pjesama

Uredništvo Zagrebačkog festivala odabralo je dvadeset novih naslova za 69. izdanje koje će se održati sutra, 28. travnja, u zagrebačkom City Plazi Zagreb, uz izravan prijenos na Drugom programu HTV-a od 21 sat.



Uz umjetničkog direktora Festivala Branimira Mihaljevića, finaliste su, u potrazi za nasljednikom lanjskog pobjednika Matije Cveka s pjesmom “Ptice”, odabrali glazbenici Ante Gelo, Franka Batelić i Neno Belan te Maja Trstenjak, kreativna direktorica portala Glazba.hr, a sutra navečer ćemo saznati kome će biti čast postati laureatom ovogodišnjeg Zagrebačkog festivala.

Iznenađujuće kvalitetna instrumentalna produkcija

Preslušali smo svih 20 finalista te kao u slučaju s finalistima Dore dali kraći uvid u omjer kvalitete, kvantitete i raznovrsnosti ponuđenog u segmentu pop estrade i vječnog šlagera.

Pjesme iz konkurencije poredane su od najboljih prema onima manje istaknutima za pobjedu, a kategorizacija i kriteriji su se ticali isključivo kvalitete pjesama, originalnosti ponuđene glazbe i stiha, interesantnosti melodijskih, harmonijskih i aranžanskih te producentskih rješenja, nevezano za glazbene podžanrove, ako uvjetno uzmemo kako je cijela garnitura izvođača iz stroge pop estradne jezgre.

Sublimira li se ponuda i očekivanja klasičnih sterilnih šablonskih ljubavnih pjesama, zajednički nazivnik ovogodišnje ponude je iznenađujuće kvalitetna instrumentalna produkcija u gornjem domu pjesama i generički problematično kretanje lirskim rješenjima i stihovima koji su rijetko privlačili pažnju.

  1. Silente – Idi (Sanin Karamehmedović/Tibor Karamehmedović)

Mladi dubrovački pop rock trubaduri u novoj fazi pred četvrti studijski album redaju daleko najbolje singlove u karijeri. Od vremena kad im je ambicija nadglašavala autorske mogućnosti “Terce na tišinu” do vremena najnovije stvari “Idi” kad svojim aranžmanima nude sve jednu za drugom bolju pjesmu, Silente se repozicioniraju kao jedan od najkvalitetnijih domaćih pop bendova.

9/10

  1. Detour – Nekad je bilo bolje (Nenad Borgudan)

Nenad Borgudan obogaćen ženskim dvoglasjem Detoura nikad nije bio bliže Limi Dujmiću i Novim Novim Fosilima. Skladajući novu nostalgiju u duhu zabavnjaka Osamdesetih uz izvrsne stihove “još dok je nemir bio mlad” i “kad smo imali fore…” na tragu je evergreena od kojeg ga dijeli samo malo pažljiviji rad na ostatku stihova.

8/10

  1. Tedi Spalato – Ispočetka (Dragan Brnas/Luka Bulić)

Kao što je Hari Rončević vječni “Getanin”, tako će Tedi Spalato ostati vječni Ibrica Jusić na Gibonniju koji će sve preživit. Ali to neće zasmetati novoj jednostavnoj, prelijepo aranžiranoj i tečnoj dalmatinskoj odi starenju. Jedan od sigurnih favorita ovogodišnjeg Zagrebačkog festivala, na tekst onog Luke Bulića.

8/10

  1. Cambi – Od milijun samo jedna (Andrej Babić)

Zanemarite li još jednu saharinsku pjesmicu punu stihoklepastog frazeraja, momci iz modernizirane klape Cambi pjevaju prekrasno, a njihove vokalne harmonije zaslužuju daleko bolje stihove jer glazba je vrlo čujno i pomno aranžirana u smjeru potencijalnog novog evergreena.

8/10

  1. Hari Rončević – Neću ti nikad reć (Hari Rončević)

Srećom da se na stageu Zagrebfesta ne vrte video spotovi pripadajućih u kojem slučaju bi bitno umanjili izglede splitskog kantautora i autora remek djela “Getanin” koji će unatoč svih drugih lijepih pjesama, uključujući i novu tugaljku ostati autorom čije najbolje dane tražite u devedesetima.

8/10

  1. Ivana Marić – Kako je s njom (Zoran Mišolongin)

Instrumentalno najpismenija balada iznimno lijepe vokalne harmonije bivše Feminnemke jedna je od papirnih favoritkinja ovogodišnjeg Zagrebfesta. Kudikamo veće šanse bi bile kad bi preskočili stereotipe ljubavnih boli i pokušali ispisati manje shabloniziranih stihova.

8/10

  1. Nikolina Tomljanović & Sandro Bastijančić – Mjesečev trag (Sandro Bastijančić)

Riječki En Face meets ENI duet također na tragu kvarnerskog country štiha zazvučao je iznimno harmonično i melodično, osobito u dijelovima u kojima Nikolina prekriva storytelling Sandrove backove. Vrlo pitko i samozatajno, baš poput cjelokupne karijere vrsnog pop rock autora.

7/10

  1. Whiteheads – Svaka tvoja riječ (Davor Tolja/Alida Šarar)

Riječka mnogobrojna grupa starih bjeloglavih supova engleskog imena koji pritom pjevaju na tečnom hrvatskom zvuče daleko najčišće i najpopičnije u ovogodišnjoj konkurenciji Zagrebačkog festivala. Na tragu ugodnih akustičnih pomirenja Halovih (Damir Halilić) akustičnih stvari i pulske Nole iz vremena kad su sipali hitove pod svjetlima pozornice, Davor Tolja (da onaj D&D, Davor Tolja) i ostatak prekaljenih svirača da se slušaju samo pjesme, a ne uzima u obzir vizualni izgled, slovili bi kao jedni od favorita.

7/10

  1. Leteći odred – Daleko je dom (Denis Dumančić)

Da nije Žere i Crvene Jabuke, Denis Dumančić i njegovi Letači bi bili sasvim korektna estradna gažerijana s autorskim pjesmama. Ovako se vječno povlači institucija njihove sjene. U blago country prizvuku poput pratećeg benda Mije Dimšić, Dumančić isporučuje sasvim pristojnu novu stvar koja ne može dobaciti prvo mjesto, ali pristojnu formatiranu radiofoniju može.

7/10

  1. Luka Nižetić – Zagrli život (Mario Mihaljević)

Hiperpozitivizam kojim zrače nove pjesme splitskog zabavljača i modela na tragu pokušaja tuzemne inačice Harryja Stylesa samo s kudikamo limitiranijim vokalnim mogućnostima, često bude zametnut u imperativima sreće pa ispadnu kontraefektom. 

7/10

  1. Salto Guru – Dalje od nje (Vojan Koceić)

Probuđeni Dorian Gray s Massimovom mlađom braćom mogao je zvučati ovako da je Vojan dao nekom malčice vještijem zabavljanje stihovima, a sebe skoncentrirao na funky aranžmane ove ambiciozne stvari zapele između sjajne ideje i nešto malo manje sjajne izvedbe.

6.5/10

  1. Nela – Sto godina (Matija Cvek/Neno Ninčević)

Prestrašne lirske šprance klasika domaće saharinske estradne poezije spuštaju kvalitetan instrumental i ambiciju jedne od pamtljivih mladih pjevačica domaće pop scene.

6.5/10

  1. The Splitters – Izgubljeni grad (Josip Senta, Petar Senta, Antonio Komić, Marko Komić)

Zamislite da su Krešimir Blažević i The Animatori došli iz Splita i da zvuče kao Bluvinil koji bi bio Silente, samo s ponešto manje zahtjevnim stihovima, to je najbliže što predstavljaju pop rock Spliće sasvim dobrih namjera.

6.5/10

  1. Mladen Burnać – Nikad veće ljubavi (Mladen Burnać)

Legendarna Brza Banana u solo karijeri putuje tragovima jedne ustupljene stolice u kinu uz Arsena Dedića. Na iznimno korektan instrumental vođen akustičnom gitarom Mladenova lirska emotivnost promašuje dotaći slušateljska srca.

6/10

  1. Beta Sudar – Osinjak (Andrea Čubrić, Predrag Martinjak)

U kršu ništa ne raste, samo je ostala magma u zemlji i hrđa u kostima i žilama…” u tom smjeru Andrea Čubrić daje lirske skice i upute novom pokušaju pituranja ljubavnih lomova domaće Adele koja glasom ne zaostaje puno za spomenutim originalom, ali pitat će se ponešto i ambicije prebacivanja metaforama preko razumljivog i izdržljivog. Pop forma teško trpi ove tolstojizme.

6/10

  1. Tia – Ta (Vlaho Arbulić, Anja Grabovac/Vlaho Arbulić)

Tia nije bljesnula na Dori, neće ni na Zg festu, unatoč najmodernijem instrumentalu i ugodnim lounge tonovima, uz još jednu nespretnu igru riječima. Umjesto “Daj da budem ti ta što tu je za kraj” zvuči kao bacanje lego kockica od slogova umjesto vrlo pamtljivijeg prijedloga tipa “Daj da ti stavim jezik u uho doba noći već je gluho janje ima novo ruho, duhovi se plaše puhom“.

6/10

  1. Alen Đuras – Na isto mi dođe (Ante Pecotić)

Stereotipna i šablonska estradna balada osobito lirski naslonjena na pjesme koje nisu činile Tonyja Cetinskog domaćim Iglesiasom juniorom. Školska i točna produkcija stvari najbolji je dio pjesme.

6/10

  1. Igor Drvenkar – Za nas mjesto postoji (Igor Ivanović, Marko Vojvodić)

Još jedan predstavnik hrvatskog estradnog lijepoglasja u raljama nedovoljno kvalitetnih rimopisaca ostaje zaglavljen u prosjeku pjesama kakve bi Tony Cetinski stavljao na poziciju predzadnje na albumu u nadi da je nitko neće primijetiti.

5/10

  1. Mateo Pilat – Sve (Ines Prajo/Arijana Kunštek)

Oh ne, opet Tony Cetinski kloniran u glasu i saharinskoj pjesmi kojoj je za svrhu reći da je pjevač emotivac i da zna klasične šlagerske saharizme i estradizme pretvoriti u slušljivu pjesmu. E pa, ne može. Da nije klavirom vođenog instrumentala koji donekle spašava stvar ovakav emo je vrijedan zaborava kao i prije spomenuti uzor.

5/10

  1. Zembo Latifa – Loše stvari (Hrvoje Dominko, Domagoj Knezović, Ivan Bašić, Denis Mevlja)

Ako ubijete rap autotuneom i ubacite ga u pop šprancu te generičnoj pop stvari dodate pjevača koji ne zna zvuči li kao reper koji želi pjevati ili pjevač koji bi malo repao, imate po svoj prilici najtrendovskiju stvar ovogodišnje konkurencije. To, nažalost, nije kompliment. Da nauče nešto o modernom valjaju posluhnuti kako to radi Ružno pače.

4/10

Pročitajte još...

Povezano

Ostavite komentar

Molimo upišite komentar
Molimo upišite vaše ime