Pet put je pet put, narodski rečeno. Vrapci i komarci znaju za „slučaj Aleksandre Prijović“ po kojem srpska pjevačice modernije producirane narodne muzike osvaja i rasprodaje pet zagrebačkih Arena, što u povijesti ne uspijeva njenim urbanim, jelte čitaj modernim, neseljačkim, neprostim, kulturnim, nebirtijskim ekvivalentima. Niz rafiniranih epiteta kojim se izgubljena, zagubljena i pogubljena zagrebačko hrvatska urbana glazbena pseudointeligencija ispraznila i sasula na račun Aleksandre Prijović, jasno je, samo više govorio o njihovoj nemoći i atrofiranosti nego je mogao dobaciti hračak dalje od vlastitih uglancanih cipica.
S koje god strane medalje okretali, povijest je ispisana, statistika dodaje tisuće, sociolozi imaju teme, a online glazbeni kritičari i strućljaci prostor za mišljenje. Brojke pak nešto sitno govore i o stanju i potražnji za glazbom AD 2023.
Sociološki i fenomenološki slučaj
Pisati i prisustvovati ovom eventu je više sociološki i fenomenološki slučaj nego je glazbenih opravdanja, no tako je s velikom većinom najvećih estradnih zvijezda ovog prostora kojem komercijalnost na žalost nije korespondirala s kvalitetom ili višim standardima intrigantne glazbene ponude.
A zateći se tamo, osobito ako imate etiketu nekog kvazialternativnog i aktivnog pripadnika te moderne scene, bilo je ili pitanje izlaska iz ormara ili pristajanja na ladice lošeg ukusa ili pitanja sprdancije i zajebancije na foru „ajde baš da vidimo što je to“. Ili tek krajnje profesionalni odraz i davanje respekta i prisustvovanju zakucavanja jednog ogranka pop kulture naših prostora pred kojim neplebs žmire ili ga se stide.
Naime, Aleksandra Prijović za sve ignorante koji su tek jučer čuli za nju jer „oni to ne slušaju“ je žena koja već nekoliko milijuna u okviru nevidljivih pipaka Brenine Grand produkcije bilda YouTube milijunske klikove, objavljuje visokobudžetne spotove za balkanske prilike i efektan je mlađi pandan onome što Severina treba predstavljati post Brena generacijama. Pevaljka glazbe lakih i perolakih nota, lirskog patosa i strasti koje nisu nimalo niske, ali su prilagođene, recimo to tako, prilično nezahtjevnoj publici i glazbe i stiha. Produkcijski zvučno i produkcijski vizualno, ako volite tu estetiku, radi se o vrhu i top of the popsu ponude.
Arena je odjekivala delirijom
Možda je kič, možda su šljokice, definitivno je patetika, ali izgledom balkanske sestre Kardashian i zvukom neke new age Lepe Brene, krcatom dvoranom presjeka od srednjoškolki s trojkama iz hrvatskog preko teta iz butika, beauty salona i salona za masaže, shopping centara i titularki s profesorskih katedri, liječnica i advokatica do njihovih mužjaka i dotjeranih pratilja te zvijezda, Arena je odjekivala delirijom ništa manjim od onog koji će prije koji mjesec među retro rapperima izazvati 50 Cent. Na kraju krajeva em slične glazbene produkcije, a ni publika nije bitno profanija od prvospomenute.
Namjerno neću spominjati sve hitove Aleksandre Prijović s trosatnog koncerta i set liste s cca 40 pjesama, no od prvih taktova istočnjačkog melosa „Za nas kasno je”, njenog obraćanja publici logičnom zahvalnošću zbog ne samo komercijalnog segmenta ovog petodnevnog tour de forcea s nešto manje od 100 000 ljudi, izvođenje četverogodišnjeg sinčića na scenu Arene, ukazanjem njenog kuma folk pjevača Ace Pejovića, pa Željka Samardžića samo je dodala legitimitet mladoj pjevačici kao svojevrsni uvod u društvo najvećih.
Više se čaše ne lome
Ono što je bilo vidljivo od prvog takta je njena potreba naglaska ljubavi, zajedništva i dobre atmosfere, plesa, zabave onih koji su prisutni pa izborom daju legitimitet toj vrsti zabave i ritmike. Produkcijski show ne zaostaje puno za onim što je prije desetak godina uz humanije glazbene i vokalne tretmane ponudila Beyonce ili onom što u balkanskim varijantama nudi Severina.
Patos i patetika, glazbeno i lirski niskih standarda teško može držati višesatnu pažnju bez zamora materijala, ali tko je ikad od postanka folka na ovim prostorima tražio više od soundtracka za suze u birtijama gdje se čaše lome. E pa, više se čaše ne lome nego se dižu mobiteli u zrak i snima se kako jedna mlada i korektna glazbena zvijezda nove generacije ispisuje pop kulturnu povijest glavnog grada urbane i moderne Rvacke.
Naklon i respekt
Tko je volio nek je izvolio. Tko se nije skrio, magarac je bio, a tko je bio, ima o čemu pričat. Ili kako se cijela produkcija voli referirati više na zapadnjačke matrice i poslovne uzore – One down, four to go.
Aleksandri Prijović i njenoj produkciji treba naklon i pokazati respekt zbog učenju svim tuzemnim wannabe ekvivalentima kako se radi posao i kako im se otimaju milijuni pred očima. Što istovremeno ne govori samo o sposobnosti iste već i nesposobnosti svih onih koji nisu mogli podnijeti tuđi komercijalni uspjeh. Ponovilo se.