Uz već nekoliko puta dotaknuti pop fenomen novosadske folk pop pjevačice Aleksandre Prijović i njenu Zg Arena godišnju i zasad svevremensku dominaciju od pet rasprodanih koncerata u prostoru od cca 15 000 ljudi ili kapaciteta dva Maksimira (štuc Bono Vox i U2), potkraj godine je period u kojem nema tko nije najavio pohod na Arene, Domove sportova, Dražene Petroviće – Bare, Vojko, Gazde, Bebek, Jebek, Trebek, pa i netom završena svirka cellista Stjepana Hausera.
Svi oni uspijevaju u naumu više ili manje popuniti the Arenu. Gibonniju je to uspjelo proljetos dva puta, Urbanu prije nekoliko mjeseci sa simfonijskim orkestrom. Za divno čudo samo sevdah diva Amira Medunjanin je jedina ovogodišnja veća zvijezda čiji je Arena Zg nastup bio pod smanjenim kapacitetom (polovica ljudi cca prije sold outa). Do vremena kad dočekamo Domenicin nastup iz budućnosti ili da Taylor Swift osjeti potrebu biti zahvaćena hukom šiparica i teenagerica iz ove glazbene zemlje Trećeg svijeta, ovo će biti podvlačenje crte bar do kraja godine. Ed Sheeran je show hipodromskog kapaciteta.
Dobar medijski trenutak
Mnogi pratitelji domaće pop kulture dali su se u misiju pokušaja kvalitativne raščlambe ponude tih koji prodaju Arenu te se pitaju je li broj prodanih ulaznica dokaz kvalitete. Odgovor je jednostavan. Nije. Dokaz je interesa, dobrog medijskog trenutka, PR-a, hypea. I površnosti publike. Ili bar segmentiranja određenih dijelova publike.
Kao što apriorno pljuckanje po Aleksandri Prijović bez preslušavanja jedne jedine pjesme, ali uz naznaku znanja kako se turbo folk ne voli jer je to trash glazba diskvalifikacije tog tipa znače samo ograničenost i nerelevantnost sugovornika. Tako njihova površnost propušta primijetiti da je i najgore autorsko djelo vrjednije i kvalitetnije od najboljeg imitata, gaže, reciklaže, reprodukcije i šlepanja na tuđe. Stavite u povlaku Boba Dylana i Mariah Carey. Ili Arsena i Lepu Brenu. Nadalje, usporedite li patos lirike pjesama Alex Prije, leksik stihova je odgovarajuć 90% ponude onoga što nuđa domaća estrada i prvakinje tipa Maje Šuput i slični, uvidjet ćete kako raditi distinkciju gotovo nije moguće. Čak i ako poštedimo genijalnosti tuđih stihova za neke manje poznate stvari Dina Dvornika, Massimovu “Benzinu”, Alex Prija ne stoji osobito lošije od njihovih poetskih vrhunaca.
Pop Cooltura: Koliko će Aleksandra Prijović zaraditi s 5 koncerata?
Ima li dobrovoljaca za objašnjenje metafora i dubina?
Bez pretjerane analize egzistencijalističke poeme “Litra vina, litra krvi” u čijim sudbonosnim stihovima poput: „Pevam a nemam kome, uzalud čaše lome, nema mi, nema pomoći ni ove noći. Lutam a ne znam kuda, vidim ti oči svuda i već je oko ponoći znam da nećeš doći…“, Alex Prija raščlanjuje samoću i uzaludnost iste. Pogledate li samo neke od stihova koje bi domaći autorii ponudili recimo pokojnom Oliveru. kao sinonimu estradne interpretativne kvalitete i pjevaču koji je dobar dio karijere pažljivo birao što će otpjevati, pa mu se potkradu incidenti poput žutih lišća ljubavi u kojima on po noći postaje leptirom: „I ja ću noćas leptir postati, A ti za mnom nećeš suzu pustiti. Gdje mi duša spava, nikad nećeš saznati, Pokrit će me, draga, žuto lišće ljubavi“.
S druge strane dolazi instrumentalist koji nema barijeru u vokalnom dijelu oko doticanja publike. Ne, on ima Novaka Đokovića koji mu svira saksofon u beogradskoj Stark Areni kao ad hoc gost izvučen iz publike. Ono što će uvijek publici koja se određuje isključivo na halo efekt proći ispod radara je činjenica kako Hauser ne predstavlja sebe i svoj rad. Već tuđi.
Naime, njegov uspjeh je medijski catch. Splet timinga i sretnih okolnosti. I Eltona Johna. I Michaela Jacksona. Pa poslije klizanja po AC/DC i šire. Jer sreća prati hrabre, blabla. Spektar njegova socijalnog autizma ne dotiče činjenicu kako doista vrhunski svira svoj instrument. Kroz klasiku je razvio virtuoznost na cellu. Ali ono što Hauser radi je sviranje tuđeg. Isključivo interpretacija, prearanžman, cover, obrada tuđih pjesama. Dakle, gaža, tribute show.