Prva je imala jasan generacijski kod i ključ. “Rim Tim Tagi Dim” bila je brojalica, adaptacija Painovih i Käärijäjevih ritmova i melodijskih fraza, u formatu koji je prošao kod publike željne “svježine”. No, svježina Baby Lasagne ironično nikad nije bila u reciklažnoj glazbi koliko u promo bljesku: PR-u, bookingu i video spotovima. Zvuk debija DMNS & MOSQUITOES zapečaćen je ukusom osnovnoškolske ciljane publike, a sve preko toga bilo je prebačaj.
View this post on Instagram
Na End The Party želi se odrastanje komunicirati kao sazrijevanje, žešće, mračnije, emo darkersko za “čudne klince u crnom”. Singlovi su pak pokazali da se mijenja samo oprema, a ne mehanizam.
“Glasno” nije isto što i “teško”
Zvuk najavnih singlova “Sedated”, “Face On Your Phone” i naslovna pjesma i dalje rade po istom receptu, aluzija na Daft Punk recital brojalice i recitirane kitice, pa refren za eksplodirati po nu metal produkcijskim poliranjima Suno tipa. Mastering je poglasnjen do ruba crvenog da se gustoća zvuka ponudi kao žestina, samo pritom Lazanje smeću s uma kako glasno nije isto što i teško. Gitare koje ne pritišću ušesa slušatelja već samo zauzimaju prostor ostaju tek kulisom, a nabijačina pod kojom se ništa ne pomiče ostaje i dalje tek znana mu prompt-glazba, samo s većim digi digi “pojačalom”. Manje je “digidagalanja” u vokalnim melodijama, ali nakon recitala slijedi deračina koja se predstavlja kao post nu metal a ka industrijski pokrovitelj nu metala preuzet kao estetika bez onoga što je taj žanr na papiru nosio mimo MTV nelagode, težine i rizika.
Pitanje je koliko li je novi album zvukom metal, ili je metal samo njegov MUA kostim. Tekstualna anksioznost i napadi panike, hendlanje slave, bljeskovi i dreamcatching teme su koje zaslužuju ozbiljan tretman, ali Baby Lasagna ih tretira istim retoričkim sredstvima kao i na debiju, nabijanjem, ponavljanjem, parolom dnevničkih frazeraja razumljivog “Euphoria” publici. Samo opjevavanje i tematiziranje nelagode i napada panike još uvijek nije dovoljno da podigne ni njezin portret ni anatomiju.
“Sedated” je primjerice najavljena kao kontrast agresivne glazbe i razigrane estetike, ali napola stisnuta kvaka govori da razigranost je ista ona koja je prodala debi, pa se ozbiljnost pristupa temi gubi i u spotu i brendu jer se doima više kao dodatak paradoksu (samo)promocije. A ni po čemu se ne razlikuje ni ostatak.
Album se prodaje kao demontaža vlastitog hajpa, ali kampanja pritom sama po sebi ostaje hajp
Najava “posljednjeg takvog i takvog spota”, angažman fan klubova kao statista i narativ o povratku DIY pristupu tipična su promotivna gesta, samo okrenuta naopako. Nema ništa neindustrijsko u pristupu komp metala “novog” Bejbe Lazanje, a od deset “novih” pjesama tri su već objavljeni singlovi, jedna je “And I (Reimagined)” a ka prerada pjesme s debija. Time se 40 % albuma ne može nazvati novim materijalom, pa razlika između “odrastanja” i recikliranja postaje upitnija. Jer poslije matineje i preslušavanja preostatka (“Anyway”, “All The Wrong Directions”, “My Show”, “Dawn”, “Would You?”, “Wake Up”) End The Party samo zvuči kao album koji želi izgledati kao kraj jedne ere, ali je zvučno samo njezin logični nastavak, produkcijski gušći, glasniji, s pojačanim kontrastom, ali bez stvarnog zaokreta.
Ako je cilj bio osvojiti metalce 21. stoljeća, jednom će trebati odlučiti hoće li ga ocjenjivati po onome što je rekao ili po onome što je odsvirao. Paaaa, i ne baš. Za kvalitetniji i autentičniji nu metal kids za posluhnuti je debi Greynoisea.
Ocjena: 7/10
Naslovna fotografija: Screenshot YouTube