Petak, 30 listopada, 2026

Kritika albuma by Angelo Jurkas: Fontaines D.C.-Dopamine Chamber

Današnji Fontaines D.C. ne zvuče irski, a cijena univerzalnosti i globalnosti je upravo ono što ih je razlikovalo od većine

Peti album alter rocky Dublinaca, osobito voljenih od strane hrvatskih alter pozera, dočekan je opet, ne samo  BRIT pop kritičarskim konsenzusom koji najbolje pokazuje koliko je hype narastao. Dok je njihov debi Dogrel imao prljaviji zvuk benda koji uz Idles igra Blur-Oasis utrku najvećih alter otočkih fora, ni dekadu poslije Dopamine Chamber, zvuči kao bend koji više ne želi trčati, nego se stadionski pozicionirati iznad svih kategorija nekih otočkih generacijskih priležnika.



Zvuk je “velik”, ali ne i opasan

Producent James Ford gradi im hladno uglačanu sintetsku scenografiju nastavljajući Romance. Six Shot Morning otvara pulsirajućim sintovima, Tonight, Tonight ima smashingpumpkinsovski refren, a Where Is Gone? s Rosalíjom prvo je gostovanje u karijeri benda, dovoljno znakovito što im njeno ime i koji smjer znači. Na papiru je sve ambiciozno, no slušanjem je ispolirano do točke u kojoj nestaje uzbuđenje benda koji “raste” produkcijski, ne sadržajno. Zvuk je “velik”, ali ne i opasan. Depeche Mode i Massive Attack koje navode kao reference možda su ipak samo želje ili kulisa.

 

 
 
 
 
 
View this post on Instagram
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 

 

A post shared by Fontaines D.C. (@fontainesband)

 

Najslabija karika je poslovično lirski moment i tekstualno poetska potreba Griana Chattena da pjeva o otuđenju, ekranima i društvu koje “trči na kotaču”, no urbani cinizam koji je nekad moguće imao pravu adresu, ulice i likove sada je razvodnjen u generičku tehnološku distopiju. Ironično, album koji govori o ovisnosti o dopaminu nudi vrlo malo šoka i adrenalina. 

Današnji Fontaines ne zvuče irski, a cijena univerzalnosti i globalnosti je upravo ono što ih je razlikovalo od većine. Utapanje u mainstream klizanje znači kako nema ni stvari razine Starbursta. 

Riječ je o zreloj, dobro napravljenoj i emo suzdržanoj ploči benda koji računa na stadione, no nije stvar u tome jesu li snimili ozbiljan album, nego jesu li stadione zaslužili prije nego što su ga snimili. Još uvijek FDC nisu katastrofa ni sobni Coldplay, ali džepni U2 bi željeli bit. Ironije radi, najbolju recenziju novog albuma i benda dao je lajavi Liam Gallagher govoreći zašto im FDC neće svirati na turneji 2027. Nisu dovoljno dobri.

Ocjena: 6/10

Naslovna fotografija: Screenshot YouTube 

Pročitajte još...

Povezano

Ostavite komentar

Molimo upišite komentar
Molimo upišite vaše ime