Mi je kratica od mitologiziranje imena i djela bosanskohercegovačkog estradnjaka Dina Merlina, daleko prije nego autoreferencijalno komentiranje društva oko nas. I kao što se dobar dio karijere šlepao na branje mrvica ostalih poslije Brege i kao B i C varijanta tog čoban pop nauka, tako se i novim albumom ostvaruje kompiliranjem tuđih prije prokušanih ideja. Ali zamotanih u estatski jedva probavljivi patos.
Naime, vidio je Dino od Beyonce, a potom Konstrakte, da su video albumi zgodna i rijetko korištena ideja ekraniziranja nauka i ‘arta’. Tako će svoj novi studijski album podebljati video albumom (čitaj: kompilacijom spotova) i motivski ga složiti kao soundtrack jednog copy pastea. U kojem u otvaranju prvi njunjka u roznom cvijeću zasađenom u studiju ‘Prvi’, potom u ‘Brizi’, ‘Zbog tebe, femme fatale’, ‘Mogla si biti’ u različito scenografski posloženim interijerima odaje plesne pokrete na kojima bi Senna M iz najboljih dana pozavidio, što radi pred mikrofonima i kako to ‘umjetnički’ pjeva u ‘Rudaru’ uz orkestracije bosanski melos meets AI prompt, nije ni njemu jasno.
View this post on Instagram
Bazične rime, ponavljanje akustične verzije pjesme…
Isto kao što radi u svemirima u ‘Neka bude Đula’. U ‘Muškarcima’ bi mu i umirovljenička sjena Bebeka pozavidjela, osobito kako mu pripjevava i kako mu mladi muškarci u srebrnim odijelima drže lustere, prije nego počnu oko sijedobradog poplesavati i prošetavati u nekoj vrsti pseudokoreografije. E, ta vrsta umjetnosti koju provući kroz rime tipa ‘mislio sam mati da Bog će znati da se dobro dobrim vrati’. Tamo gdje Severina kraljuje ženskim pukom, Merlin cilja na ostatak ostarjele metrosex populacije, dok hoda ‘Sitom’ po stepenicama za nebo. Tu već postaje bolno smiješno kad spomene labuda pa rimuje sjaj, raj i Bože sačuvaj. U ‘Godini vrela’ su potpuno pokrali video početak ‘Where The Wild Roses Grow’, a Merlin je odglumio Kylie Minogue, dok je Halid Bešlić u demaskiranju narodnjaka bio valjda Nick Cave. U posljednjoj sektaškoj baladi ‘Zauvijek ovako’ Dinek u krugu mladih zakuvaca baladno poetizira kako je ‘između dvije vene i sjene’ ona izabrala ‘mene’. Ponavljanje akustične verzije prve pjesme neka je samo dokumentirano.
Produkcijski i instrumentalno, ako batalite posuđivanja tuđih melodijskih fraza i rješenja, album bi bio korektan i slušljiv da je ostao na instrumentalu, lišen lirsko poetskih ambicija loše kanaliziranih emocija, prilično nezgrapno ostarjelog metrosex umirovljenika.
Danas prekvarcani Merlin, u pokušaju razumijevanja umjetnosti boj bije s nedostatkom mašte, pa ga nadoknađuje zarađenim lovama na preprodavanju estradnih patosiranja. Na pola puta između notornog Deena i još notornijeg Bože Vreće. U hrvatskim razmjerima između traganja za izvorom emocija Željka Hudeka i Maje Šuput, Dino se Merlin novim albumom pozicionira kao savršeni izbor za gledatelje Gospodina Savršenog i Braka na prvu. Taj nivou stiskanja emocija je doista podoban za proučavanja. Ali sociologa, ne glazbenih kritičara i diskofila. Bez ikakov podcjenjivanja ali ‘glazba podkapacitiranih za podkapacitirane’ bi valjalo inaugurirati kao legitimni glazbeni žanr, ne samo na Balkanu.
Ima se.
Ocjena: 3/10
Naslovna fotografija: Screenshot YouTube