Kritika albuma by Anđelo Jurkas: Taylor Swift – The Life of a Showgirl
Anđelo Jurkas
Taylor Swift novim albumom The Life of a Showgirl ulazi u fazu karijere koja podsjeća na beskonačni ogledni labirint, refleksije, odrazi, iluzije i projekcije, sve oblikovane u najskupljem i najsjajnijem okviru suvremene pop industrije
Nakon što je Eras Tour oborila sve moguće rekorde i redefinirala pojam globalne koncertne turneje, logično je bilo očekivati da će sljedeći diskografski korak biti jednako mastodontski i tematski ambiciozan. I doista, Taylor Swift ovdje servira album koncipiran kao glamour-esej o showgirl estetici, o scenskom identitetu, o životu u svjetlima reflektora i cijeni koja dolazi s tim statusom. No, iza tog koncepta krije se i paradoks: Swift istodobno pokazuje sposobnost kontrole pop narativa i najveće ograničenje, nesposobnost ili prije neželju odmicanja od fabrički programiranog brenda Taylor Swift.
Spektakl pun velikih naslova i malih istina
Album otvara ‘Life of Ophelia’ čija metaforička pretencioznost i ambicija referencom na Shakespearea znači kako Swift želi biti shvaćena ozbiljnije kao autorica koja nadilazi klišeje pop balade. U ‘Elizabeth Taylor’, glamuroznom hommageu Hollywoodu i ženskoj ikoni, Taylor se uspoređuje s prošlim zlatnim vremenima zvjezdane aure, naglašavajući paralelu između vlastite karijere i mitologije klasičnih diva. Baladna ‘Eldest Daughter’ naravno ogoljava njenu zvjezdanu poziciju i teškoću života u kojem kroz šapat pjeva kako nije ‘bad bitch’ u svijetu lažnjaka, nastavljajući poetsko estradni striptiz u ‘Actually Romantic’, ili pak ‘Ruin The Friendship’ u kojoj je jasno koji su mostovi rušeni u životu super bogatašice koja želi voditi normalan život.
I kroz ‘Father Figure’, ili ‘Wishlist’ i ‘Honey’ se u dance pop slatkišima pokušava približiti čistim muzama kantautorstva, u ‘Woodu’ posuđuje odcritmičkih i vokalnih shemca Jackson 5, kao što je u početnoj posluhnula s producentima ‘Young Folks’. ‘Cancelled’ je pokušaj referiranja na poznavanje gitara bar u početnim kadrovima kao i Olivia Rodrigo, da bi se vratila u dance beatu daleko od Miley Cyrus pastiša, ali u najcatchy stvari albuma pokazuje granice ideje raznovrsnosti kad izgovara ‘fucking’.
No, koliko god naslovi zvučali grandiozno, jasno je da iza njih često ne stoji izazovnija lirika, već vješto zapakiran set prepoznatljivih tropa, raskid, samoća, neprijatelji, ogledalo, publika. Najviše pozornosti privukla je naslovna stvar ‘The Life of a Showgirl’ gostovanjem ‘konkurentice’ Sabine Carpenter, duet koji istovremeno demonstrira Taylorinu superiornost u odnosu na mlađe kolegice i njezinu ranjivost pred novim generacijama koje autentičnost prodaju s manje napora i s više igre.
Swift kao trenutno najveća, ali ne i najhrabrija pop autorica
Kontrast između fabriciranosti i pokušaja da se prikaže kao ‘žena od krvi i mesa’ obilježava cijeli album. Swift zna da su Swifties, njezina najvjernija i najmoćnija fanovska vojska, spremni razložiti svaku metaforu, svaki skriveni hint, svaki ‘easter egg’, stoga im to i daje. Tayloričin utjecaj i pure pop snaga je neupitna; nitko danas nema takvu pop kulturnu dominaciju, sposobnost turnejom pokretati lokalne ekonomije, sruši rekorde prodaje i streaminga i učini vlastitu intimu dijelom globalnog narativa. No problem nastaje kada se umjetnički rezultat svede na programirani algoritam zadovoljstva. Produkcija Max Martina i Shellbacka je besprijekorna, ako je suhoparnost ono što se traži. Pjesme su fluidne i melodične, ali u toj savršenosti nestaje rizika.
U usporedbi s Billie Eilish, koja je u stvaralaštvu spremna lomiti formu, eksperimentirati s produkcijom i graditi atmosferu iz nelagode, ili s Lanom Del Rey, koja stvara vlastiti mit kroz dekonstrukciju Americane, Taylor se i dalje ponaša kao pop Barbie dizajnirana za siguran shopping mall elevator soundtrack. Ona je istodobno autorskija od Sabine Carpenter, jer zna oblikovati pjesmu kao romančić, ali ni blizu imaginaciji i subverzivnosti koje donosi mlađa generacija sklona autorstvu. U tom smislu, The Life of a Showgirl stoji na pola puta: između umjetnice koja bi htjela biti tragična heroina, Ophelia na pozornici vlastitog života, i korporativnog proizvoda koji se mora svidjeti svima.
Ekonomija je nadvladala emociju
Album se legitimno može iščitati kao ogledalo trenutne glazbene industrije. Više nije važno samo što pišeš i pjevaš, već kakvu ekonomiju pokrećeš. Taylor Swift je u poziciji u kojoj su nekoć bili Madonna ili Michael Jackson, ikona koja mora održavati spektakl, jer spektakl hrani mit. Ali, dok je Madonna u kasnim 80-ima ili ranim 90-ima otvarala tabu-teme i gurala granice seksualnosti i politike, Taylor gradi mit na sigurnosti, komforu, ‘kontroliranoj ranjivosti’.
Njezina snaga je upravo u tome što točno zna koliko publika može podnijeti i koliko je spremna platiti. The Life of a Showgirl nije loš album, daleko od toga, sjajno je biseran, dizajnerski, čist, odlikaški, uglađen i funkcionalan pop proizvod koji će se slušati, analizirati i puniti arene i stadione. Ali kao umjetnički iskorak ostaje unutar sigurnih granica. Swift jest showgirl, ali showgirl koja, unatoč ambiciji da bude Ophelia, ostaje Barbie u zlatnoj kutiji – nedodirljiva, savršeno upakirana, uvijek spremna za izlog.
