Hana Wholjić, dodano Grašo, jedna je od apsurdno nepravedno skrivenih “javnih tajni” domaće glazbene mainstream scene. Tamo gdje i kad ne može utjecati na medijski interes obiteljsko bračnog backgrounda ono što može je ponuditi kvalitativni vrh domaće pop estrade, pogotovo kad je kantautorsku karijeru prebacila na pitki i tečni engleski.
Hana sklada i promišlja pop formu slojevito i izvrsno, nudeći melodijski i aranžmanski, daleko najkompleksnije stvari od ponuđenog Tonći-Petar trokuta. U prijevodu, kao i u mnogim ranijim stvarima (Moon, Colours, Superman) daleko najpismenija i skladateljski najbolja kantautorica obitelji, u novoj stvari, osobito drugom dijelu, ne zazire pomiriti prizvuke Enye ili Kate Bush, kao i opjevati jednako kompetentno. Dočim se lirski također kroz stihove vješto kreće putanjama metafora i poredbi board gameanja i ljubavi.
Doduše, da ne bude sve neupitno, video dramatizacija luksuza je mogla biti ukroćenija od prikazanih motiva kako bi naglasili brže jače više nego potentnu audio skicu boardgameanja. Po logici sadržaja i kvalitete, a ne algoritamskog interesa za Grašo Huljić family background, Hani je mjesto među najpismenijim kantautoricama domaćeg mainstreama, ma što “kužeri” mislili o (ne)dovoljnoj komercijalnosti njena pristupa. Osobito među pismenima. A takvih, nažalost, u eri prompt glazbe biva sve manje i manje.
Ocjena: 8/10
Naslovna fotografija: Screenshot YouTube