Laibach su artistički posljednji smisleni glazbeni artefakt Jugoslavije. Kroz sve dekade i metamorfoze djelovanja njihova konstantna promjena i sklonosti propitivanju glazbene forme kroz periode eksperimentale, obrađivanja, istraživanja techna, soundtrackova, atmosferske glazbe pa sve do recentne gotovo baladne pop faze, ostali su dosljedni autorskom principu, kakav god on bio. U vrijeme reciklaža kao sistema ispoljavanja “kreativnosti” njihov razvoj od također svojevrsne reciklaže do autorski potentnog benda dobio je novu dimenziju kroz autorski i pjevački ulazak slovensko švedske kantautorice Marine Mårtensson u svijet glasa iz paklenog grotla Milana Frasa i art direktorstva Janija Novaka. Taj se dodir melodioznosti i ljepote interpretacije u kontrapunktu s često “ružnim”, točnije grubim dominacijama testosterona benda, osobito osjeća kroz zadnje, melodiozne faze razvoja benda.
A tipični primjer jedne takve je recentni singl u kojem se motivski dotiču fraze i rečenice Leonarda Cohena kako je “love” jedini “engine of survival” iz prognostičke “The Future”. Dijalog Frasovog tvrdog i broken Englisha s prekrasnim i melodioznim pojem Marine kontrapunktno djeluju i zvuče kao susret ljepotice i zvijeri na terenu pjesmice kakvu bi danas potpisivala Billie Eilish s bratom Finneasom iz svojih ublugged i akustičnih ladica. U video spotu pak motiviranom i inspiriranom doticanjem konceptualno minimalističkog rada Raše Todosijevića iz 1978. “What Is Kunst, Marinela Koželj?” jednostavno maljanje crnim garom ženske face u totalu od strane muške ruke, čineći joj ne samo facijalne pretvorbe, doima se vrlo direktnim i efektnim vizualnim prosedeom i najavom skorašnjeg objavljivanja ep-a “Love Is Still Alive”.
9/10