U svijetu bez solaža Marka Knopflera u formaciji Dire Straitsa i svijetu bez Akija Rahimovskog pjesme Huseina Hasanefendića Husa u izvedbi nekih novih klinaca (feat Igor Drvenkar), ali s uputom i prizvucima pjevanja poput Akija, zvuče oldschollerski, osamdesetaški i ziheraški. Na način kako im pjesme vječnih rivala podijeljenih Prljavih Kazališta zvuče umorno i zamorno, a B lige tih “strofa, refren, strofa, solaža, refren” rockera Opće Opasnosti zvuče poput netalentiranih Husovih kopija, svaki novi singl Valjka imaju prepoznatljiv autorski pečat, prizvuke i potpis. Ono što nemaju je svježina, originalnost, element iznenađenja.
Na temeljima levitiranja između ta dva osciliranja “Sad kad znaš” predstavlja korektnu “valjkašku” baladu koja bi bitno autentičnije zvučala u izvedbi preminulog, ali Igor Drvenkar i njegovo pjevanje (i izgled pitome verzije Chrisa Cornella, tu ne odmaže ni najmanje) je upravo onakvo kakvo se očekuje od talent show akvizicije, a očito od mediokritetskih glazbenih novinara ili masovne publike koja je s kriterijima na vi od vrtića niti ne treba tražiti više ni ambicioznije komunikacije.
Njima je dovoljno da podsjeća na nešto čega se sjećaju iz mladosti. U tom kontekstu možda je najbolji segment paketa aktualnog singl/spota oprema video spota i oni AI animirani dijelovi Dinka Doringa. Kad ne bi bilo stereotipnih kadrova benda koji svira od ovog se maštanja scenografije spota dalo izvući i izmaštati jedan od ponajboljih spotova ove godine, no to će pričekati neke hrabrije varijante kojima neće biti prva lopta komuniciranja benda koji svira jedini vidi plasmana ionako predvidljivog predloška.
7/10