Nekoć najprogresivniji i najhrabriji mainstremaški rock bend planete već dekadama bije bitke s vlastitim refleksijama u zrcalima, prvenstveno Bono Voxa, po kojima im nije jasno što bi to točno s gitarama ili bez njih trebali raditi. Pritom je najsigurnija taktika pokušati se reflektirati onog izazovnog dijela karijere kakvim se ZooTV i „Achtung Baby“ period predstavljao.
Novi singl pokušava ne blijediti poput njihovih posljednjih desetak godina grčevitih hvatanja za pjesmu. Na momente se pri refrenu učini se kako ima smisla i nade kad Bono zazvuči popu Debbie Harry iz Blondie „Call Me“ faze, međutim sklopljena u cjelini stvar zvuči poput nečega što u vrijeme spomenutih peekova „Achtung Baby“ karijere ne bi uvrstili niti na kompilacije C singlova. Uz spotovske reference na klinca iz „Stranger Thingsa“ zaslijepljenog blještavilom Las Vegasa i refleksije onog random organiziranog skupljanja kakvo su već jednom radili na vrhu zgrade za potrebe „Where The Streets Have No Name“, nova stvar U2-a je komotno mogla ostati njima za internu upotrebu. Ukočenost benda i fascinacija amerikanom nastavlja se ispred potpuno krivih izvora blještavila.
6/10